2019-06-08 Do sada pročitan 10761 puta

Fotografije Đurđica Marković i ja

Najmlađa od četiri povijesne hrvatske ceste prema moru, ili obrnuto, Rudolfina, najmanje je popularna, najmanje korištena, bar na većem dijelu svoje trase, a mnogi možda ni ne znaju za nju ili bar ne znaju da se tako zove niti da je stara povijesna cesta. Zašto je tome tako? Ne znam, možda zato što je najkraća, ili što joj krajnje točke u međusobnoj relaciji nisu jako zanimljive? Naime, Rudolfina povezuje Ogulin i Novi Vinodolski, a po svojoj ljepoti, krajoliku kroz koji prolazi, svrstao bih je uz bok Karolini, najmlađoj hrvatskoj povijesnoj cesti prema moru.

I tako te sunčane lipanjske subote nas četvero, Dragica, Teddy biker Bear, Đurđica i ja krećemo u novu avanturu zvanu Rudolfinska cesta.

Na autocesti

Do Karlovca jezdimo autocestom dok Dragičinih šezdesetak konja prede pod nama. Nisam ljubitelj autocesta, ali ne želim gubiti vrijeme na lokalnim cestama. U Karlovcu se uključujemo na Struppijevu Jozefinu kojom zmijugajući dolazimo u Tounj. Ima jedan valjani razlog zašto treba stati u Tounju, a to je Josipov most preko rijeke Tounjčice. Čak ako i niste neki fan mostogradnje, pogled na taj dvokatni most će vam oduzeti dah.

Parkiramo Dragicu kod malog vidikovca i pješice se spuštamo do same rijeke. Tek odavde se vidi sva ljepota Josipovog mosta!

Josipov most preko Tounjčice

Prvi kat 1775 gradi kapetan Vinko Struppi, inžinjerijski oficir austrijske vojske, graditelj prve Jozefine, no pristup mostu je bio strm i vrlo nezgodan. Šezdesetak godina kasnije, 1836., major Kjetan Knežić, prilikom izgradnje „druge“ Jozefine dodaje drugi kat, čime ublažava pristup samome mostu. Usputbudirečeno, Knežićeva Jozefina samo na prvoj polovici svoje trase, gledajući iz Karlovca, prati Struppijevu, a potom je to posve nova cesta koja se tek mjestimice vraća na izvornu trasu.

Na ulazu u Josipdol napuštamo Jozefinu i skrećemo prema Oštarijama i Ogulinu.

U Oštarijama, očito nekada mjestu poznatom po gostionicama i svratištima, valja pogledati još jedan most, Marmontov most sagrađen početkom devetnaestog stoljeća. Ime dobiva po maršalu Marmontu, upravitelju francuske provincije Ilirje jer je, po svemu sudeći, današnji oblik dobio u vrijeme njegove uprave.

Marmontov most u Oštarijama

Ogulin, koji naziv dobiva od latinskog ob gulam , „nad grlom“, zahtijeva cjelodnevno razgledavanje, no kako danas imamo sasvim nešto drugo na pameti, odlučujemo pogledati samo Đulin ponor i pronaći početak Rudolfine.

Ogulinska utvrda Bernardina Frankopana. U njoj je u dva navrata bio zatočen Josip Broz Tito

Replika stilizirane biste rimskog vojnika s Josipovog mosta

Po legendi, prelijepa djevojka Đula, iliti Ruža po naški, zaljubljuje se u markantnog krajiškog kapetana koji pogiba u bitci s Turskom vojskom. Ne mogavši izdržati tugu i bol, Đula se baca u ponor. Đulin ponor dio je najvećeg spiljskog kompleksa u Hrvatskoj.

Đurđica kontemplira nad Đulinim ponorom 

Grotlo Đulinog ponora

A sada jedan od težih zadataka, pronaći početak Rudolfinske ceste.

Rudolfinu, nazvanu po careviću Rudolfu, sinu cara Franje Josipa I, krajem devetnaestog stoljeća gradi novovinodolski poduzetnik Matija Mažuranić, inače čovjek vrlo burnog, povremeno i misterioznog života. Čak je i ideja gradnje Rudolfinske ceste od Ogulina do Novog Vinodolskog vrlo nejasna i misteriozna. Naime, Novi Vinodolski u to vrijeme nema perspektivu razvoja u važniju luku, a i tada već postoji željeznička pruga do Rijeke. Uz to, Rudolfina prolazi kroz gotovo nenastanjeno šumsko područje Velike Kapele.

Povijesne ceste plaćaju danak razvoju gradova, a ponajviše na svojim krajnjim točkama. Takav je slučaj i s Rudolfinom. Pod žarkim lipanjskim suncem Đurđica i ja tražimo njen početak koji se danas vjerojatno nalazi na raskrižju današnjih ulica Bernardina Frankopana i Nove ceste. Na austrijskim mapama s početka dvadesetog stoljeća kao početak Rudolfine navodi se Molinarijev most preko Dobre na Novoj cesti. Most dobiva ime po artiljerijskom generalu Antunu Mollinaryu, zadnjem upravitelju Vojne krajine.

Početak Rudolfine

Vrijeme curi, pa smo opet na cesti. Na Novoj cesti, za početak. Slikanje na Molinarijevom mostu gdje sigurno počinje Rudolfina.

Molinarijev most preko Dobre

Nakon mosta Rudolfina pokazuje svoje lice, zmijugajući kroz bjelogoričnu šumu oko moćnog Kleka, penje se na svoju „radnu“ nadmorsku visinu od preko osam stotina metara.

Rudolfina

Većim dijelom trase prolazi gustim goranskim šumama

Na prvom dijelu uspona obilazi moćni Klek

Koliko je Gorski kotar šumovit čovjek vidi tek vozeći se Rudolfinom preko Velike Kapele. Gdjegdje koji proplanak otvara pogled na plavo nebo i šumski tepih koji dopire do samog horizonta.

No, na jednom mjestu nailazimo na preživjeli spomenik partizanima i antifašističkoj borbi. Slikanje i nastavljamo dalje.

Spomenik palim partizanima i žrtvama fašističkog terora tijekom Drugog svjetskog rata

Rudolfina nije toliko bogata kulturno-povijesnim znamenitostima kao ostale tri povijesne ceste prema moru, no ipak ima nekoliko znamenitosti koje želimo naći. Prva je spomenik prirodne baštine na ulazu u selo Bjelsko, kamen visine sedam metara zvan Visibaba. Druga znamenitost je stara kamena škola sa spomen natpisom kod skretanja za mjesto Vrelo, a treća natpis na živoj stijeni „Banska vrata“ kod odvojka za Lič i Fužine.

Zmijugamo po renoviranoj cesti s dobrim asfaltom kad najednom s desne strane uočavam visoku kamenu piramidu.

Obelisk u slavu prve partizanske akcije u Gorskom kotaru za vrijeme Drugog svjetskog rata

Još je to jedan preživjeli spomenik Narodnooslobodilačkoj borbi iz Drugog svjetskog rata. Gorani su ponosni na taj dio svoje povijesti i nisu dali da se ti spomenici unište. Nastavljamo dalje, odjednom prestaje dobar asfalt, kao nožem odrezan! Vozim oprezno izbjegavajući bezbrojne rupe. Nakon neka dva kilometra ploča s informacijom kako ulazimo u drugu županiju, a odmah nakon toga vraća se dobar asfalt. Očito se dvije županije nisu mogle dogovoriti kome pripadaju ta dva kilometra ceste.

Rudolfina ima još jednu bitnu vrlinu dobre planinske ceste, nema izgubljenih spuštanja. Na jednom kraju je dugačak ravnomjerni uspon, na drugom isto takvo spuštanje, a između se nadmorska visina ceste bitno ne mijenja.

U jednom momentu moja navigatorica Emilija ostaje bez napona i gasi se. Ta-daaam! Kaj sada? Nije da ne znam doći do Novog Vinodolskog, ali kako ću naći one tri točke! Kako ću „ispuniti“ današnji zadatak??

Nadam se da ću ipak uočiti te tri lokacije koje želim vidjeti.

Već se nekako dugo vozimo, ali nikakvog naselja, nikakvog mjesta Bjelsko.

Prvo naselje na koje nailazimo je Breze. Zaustavljamo se. Malo odmora. Spajam Emiliju na dodatnu bateriju kako bih vidio gdje je to Bjelsko.

Zelenilo Gorskog kotara

Odmor u Brezama

Dok tako uživamo u planinskom zraku, prilazi nam čovjek kraj čije kuće smo parkirani. Pitam ga za Bjelsko i Visibabu. Nikad čuo. Ohoho! Baš lijepo! Kaj sada? No, znao je jednu drugu bitnu stvar, gdje u Novom Vinodolskom pojesti dobru pizzu, u restoranu-pizzeriji Nava.

Ništa, nastavljamo dalje. Rudolfina se ravnomjerno spušta i u jednom trenutku šuma nestaje, vozimo se kroz beskrajne livade s rijetkim kržljavim grmljem. Nevjerovatna transformacija! Gledamo konje vrane, po livadama razigrane (oprosti Đorđe, morao sam, sigurno je to i Vasa Ladački tako zamišljao) dok polako zmijugamo prema moru.

U jednom se trenutku krajolik drastično mijenja!

"Konji vrani, po livadama razigrani"

Pomno gledam hoću li vidjeti taj odvojak za Lič i Fužine, eno ga, ali nema nikakve stijene s natpisom „Banska vrata“, nema ničega! Samo cesta koja kroz livade vodi prema obzoru. Dobro, vrhu brda, hrbata, čega li već. Možda tamo iza… Ma ništa, nastavljamo dalje. Ostaje nam neotkrivena ta kamena škola.

Onda se ukazalo more!

Ali i neke dame nezgodna izgleda!

Nagibi na Rudolfini ne prelaze 6 %!

Ulazimo u Novi Vinodolski i od prve nabasamo na predloženi restoran-pizzeriju.

U očekivanju pizze!

Pizza je bila izvrsna! Gledam malo po okolnim stolovima, i druga hrana im izgleda dobro, a porcije obilne!

E, sada valja krenuti doma! No ne istim putem.

Spuštamo se prema rivi, na žalost izvorni početak Rudolfine se gubi u sadašnjoj pješačkoj zoni tako da bi nam pješačka potraga za njim oduzela previše vremena.

Krećemo prema Bribiru i Triblju.

Prema Bribiru!

Raj za slobodne letače, zmajare i paraglajderiste. A i neke ptičurine!

Kako se sunce približava horizontu, a naša nadmorska visina polako raste, tako temperatura pada.

U Hreljinu se priključujemo na Karolinu, drugu povijesnu cestu prema moru kojom idemo sve do Fužina. Na izlazu iz Fužina odlazimo na autocestu koja nas vodi do Zagreba.

Što reći, predivan dan, predivna vožnja, na dršku revolvera imam još jednu recku, Rudolfinu, četvrtu, najmlađu i najkraću povijesnu cestu prema moru. Istina, nisam ispunio današnji zadatak, nisam našao tri punkta koja sam želio, a to znači da ću morati na popravni iz Rudolfine.

I još nešto. Znam zašto je Matija Mažuranić inzistirao i dao sve od sebe da napravi tu cestu. Riješio sam taj dvostoljetni misterij! Kakvo šumsko gospodarstvo, kakva trgovina, kakvi bakrači, napravio ju je iz sasvim drugog razloga! Napravio ju je samo zato da bi mogao uživati u putovanju tim predivnim dijelom Gorskog kotara!

Ruta