2018-08-25 Do sada pročitan 11167 puta

- Nebojša! Osinje gnijezdo je u mojoj sobi! –  viče moja mama, netom što smo ušli, iz svoje sobe u dvorišnoj kućici u Diklu.

Odlazim pogledati, i stvarno, na gornjem rubu prozorskog okvira visi zemljano gnijezdo. To nisu one obične ose. Njihova su gnijezda „papirnata“, ovo je zemljano.

Što sada? Nisam pristaša ubijanja divljih životinja samo zato što su došle na naš, ljudski teritorij. Skloniji sam preseljenju. Na kraju krajeva, taj naš teritorij mi smo oteli od njih.

Skidam ga, ali koliko god se trudio, dvije ćelije su uništene, vidim kukuljice, ili kako se to već zove.

Ali čekaj! Tu je još nešto!

Nešto što nisam očekivao da ću vidjeti!

Ispod svake od te dvije kukuljice ostaci su nekog kukca! Gledam pažljivije. Pa to su ostaci pauka!

Waaaaa!

Hvala mom idolu, Davidu Attenboroughu, na njegovim dokumentarcima! Sve mi je jasno! Pauci su poslužili kao hrana ličinkama ose! Dakle, to je to! Držim u ruci ono što sam bez daha gledao u njegovim dokumentarcima! Osa ulovi i anestetizira pauka, u njega položi jajašce, kad se ličinka izlegne, ima svježu hranu jer pauk je još uvijek – živ!

Samo, kaj sad s time? Kaj?

Ideja!

Napravit ću svoj vlastiti mali osinji inkubator!

Kutija. Treba mi kutija!

Đurđica mi daje kutiju svojih tenisica. Fala, Đurđice! Fala i u ime budućih osa! Stavljam gnijezdo u nju, zatvaram poklopcem i svoj prvi mali osinji inkubator smještam u kut terase kako nikome ne bi smetao i kako nitko, što je najvažnije, ne bi zavirivao što je unutra.

Kutija ima rupu tako da ako se nešto izlegne, može izaći i odletjeti.

Nakon nekoliko dana otvaram kutiju. Ništa.

Idući dan opet otvaram i hjoooj… unutra leži mrtva osa! Kvragu! Pa kako? Fotografiram je. Crna sa žutim mrljama i zatkom na dugačkom tankom „štapiću“.

Šaljem fotografiju biolozima u Oikon da mi otkriju o kojoj se vrsti radi. Edo mi šalje link na stranicu za detekciju kukaca, no ne pomaže mi. Pitanja su za mene, laika, prekomplicirana. Ništa za sada. Ostajem u mraku neznanja o kojoj se osi radi.

Idući dan opet otvaram i BINGO!

U kutiji živa osa, crna sa žutim pjegama, duljine oko dva i pol centimetra, tetura i pokušava poletjeti. Vidim da se muči. Drugi pokušaj i opet pada na dno kutije. Ajme! Da joj nije nešto?? Opet pokušava. Ovoga puta lelujavo izlijeće i slijeće nekoliko metara dalje. Tooo, majstore! Moja prva osa odlazi u svoj novi život! Moj mali osinji inkubator funkcionira!

Idući dan ništa. I dalje samo dvije rupice…

Treći dan još jedna rupica, ali ose nema. Našla je rupu i otišla. Neka joj je sa srećom!

Slijedeći dan opet samo tri rupe…

Idući dan šok!

Ma kaj je ovo???

Kakva je pak sad ovo osa??

Gotovo upola manja od prijašnjih! Nažalost, mrtva… Ali kako? Dvije vrste osa iz istog gnijezda?

Huh! Fotografiram ih zajedno kako bih imao dokazni materijal. No, neka veza mora biti. Možda su velike ženke, a mužjaci mali. Mužjaci su ionako beskorisni osim kao transporteri i distributeri gena.

Idući dan imam sreće! Prinova u mom malom osinjem inkubatoru.

Ali mala osa. I živa. Tetura po kutiji. Pokušava poletjeti, ali ništa, pada na dno. Penje se po bočnoj stranici kutije, pokušava poletjeti, ali opet pada na dno. Opet polijeće. Ovoga puta uspijeva izletjeti no nakon metar-dva opet slijeće. Isti obrazac kao i kod one prve. Čudnovato.

Nakon dva dana nova prazna rupa.

Idući dan opet mala osa! I opet tetura i pokušava poletjeti. Uspijeva tek nakon nekoliko pokušaja. I opet odlijeće metar dva i slijeće.

Čekaj malo. Čekaj! Neke misli mi se roje po coretxu cerebru!

Moraju li to mlade ose, kad se izlegu NAUČITI letjeti???

Moraju li naučiti?

Ne rađaju se s tim znanjem? Nije preneseno genetskim putem?

Eto nekome ideje za znanstveni rad, doktorsku dizertaciju: moraju li ose naučiti letjeti?

Do povratka u Zagreb, iz mog malog osinjeg inkubatora izleglo se

 deset osa, od toga ih je osam otišlo u novi život. No, ostale su barem još dvije-tri zatvorene ćelije. Odnosim gnijezdo na skrovito mjesto i prepuštam ga prirodi u nadi kako će i te preostale ose započeti svoj sretni osinji život.

Ali, ostaje još jedna misterija!

Koja je to vrsta?

Po povratku u Zagreb uzimam jednu od debljih knjiga u svojoj biblioteci: „Fauna Evrope – priručnih za raspoznavanje životinjskih vrsta“, izdanje Mladinske knjige, Ljubljana 1981, naziv originala iz 1977 „Fauna Europas – Bestimmungslexikon“. Listam poglavlje s osama, ali ništa, nema takve. Čudnovato!

Na kraju pribjegavam rješenju koje uvijek daje rezultate: googlanju!

Kako Google zna sve, zna i koja je to vrsta ose.

Na stranici Bug Guide nalazim kako se, u slučaju većeg primjerka, radi o vrsti Sceliphron caementarium.

Koliko sam uspio pronaći, domaći naziv je osa kopačica.

Ostaje još misterija onih manjih primjeraka, no vjerujem kako je moja prvobitna teza o ženkama i mužjacima točna. I još jedno zapažanje: prvo su se izlegle velike, ženke, a tek potom male, mužjaci.

 

Bzzzzzzzzzzzzzzzzz…………………*