VRIJEME NA DVA KOTACA
Ne, ne, ne radi se o birtijaškom miljeu. Ni gemištima ili pivama. Ni o onome kaj vam je palo na pamet. Ne.
-Ne trebate ići do samog dna-, govori nam naš instruktor Šiljo nakon prvog urona, - lijepih stvari ima i na manjoj dubini. A vi navrli po dnu do četrdeset metara! Kaj je bilo zanimljivo na tom pijesku?
"A oko joj je bilo ovoliko!!!"...
Četrdeset? Pijesak?, prostruji mi glavom. Ne sjećam se da sam bio tako duboko. Ne sjećam se ni da sam bio do samog dna. Huh! Lomim se jesam li imao peh propustivši tih četrdeset metara ili sam sretnik što sam u onoj škrapi u stijeni na nekih dvadeset i pet metara pokušavao namamiti hlapa da izađe van. Kvragu i ta fizika. Zašto ne mogu biti u isto vrijeme na dva mjesta? Ili bar tri?
Selfije prije urona
Nekih osam sati prije toga na www.meteo-info.hr gledam frišku vremensku prognozu za Rijeku. Nije baš nešto obećavajuća. Promjenjivo, povremeno mogući grmljavinski neverini. Nitko ne zove. Ni Šiljo, ni itko iz naše male grupe koja danas želi u Kostrenu na ronjenje. Znači, idemo!
Iva i Vesna
U pola sedam me skuplja Sonyboy te zajedno odlazimo do naplatnih kućica Lučko gdje nas čekaju Šiljo, Roman, Vesna i Ernest, u Karlovcu nam se pridružuje Iva.
Brifing na 5 metara dubine.
Lujzijana sve više postaje skup zakrpa, a sve manje cesta. Šteta. Jedna od najljepših hrvatskih cesta propada. Istina, tu oko Delnica i Lokvi nešto rade, kao da je proširuju. Ali Ive i Sonyboya i
Ivine Corsice nema iza nas. Provjera telefonom. Oni su kod Vrbovskog fulali i produljili za Ogulin.
Podešavanje opreme prije nastavka.
Na kraju ipak svi dolazimo u Ronilački centar Kostrena na Žurkovu.
Spuštanje....
- Meni odijelo broj 6 -, govorim Marku, već znam koje mi treba, po olovo ću doći kasnije, samo da vidim koliko će mi trebati.
Bocu sam već montirao na jacket i sve provjerio.
Oni koji imaju supermoć disanja pod vodom.
Oblačenje ronilačkog odijela je posebna priča. Natežem nogavice čije završetke teškom mukom prevlačim preko peta. Ovo je dvodijelno odijelo. Hlače su visoke, sve do vrata, gdje su kratke naramenice. Na njih oblačim nešto kao kaput s kapuljačom. Tako oko trupa imam dvostruku termičku zaštitu. Jednom kada budem kupovao odijelo, kupit ću baš takvu koncepciju.
Beba kovač. Nije veći od dlana.
Dva utega od po dvije kile svaki stavljam u džepove jacketa, a pojas s preostalih osam kila olova opasujem i zatežem koliko god mogu. Svejedno, znam kako će mi na nekih dvadeset metara dubine tlak toliko spljoštiti trbuh da ću ga morati zatezati.
U mjehurićima....
Navlačim masku oko vrata, jednom rukom uzimam jacket s bocom za kojeg je Iva već zakvačila svoj fotić, a drugom peraje i tako nakrcan spuštam se uskim stepenicama do plaže. Tehnika je uvježbana: obuvam peraje, navlačim kapuljaču i rukavice, stavljam jacket s bocom u more i odvlačim ga dok mi more ne dođe malo iznad pasa. Legnem leđima na njega, provučem ruke kroz naramenice i opašem pojas s čičkom. Uspravljam se i vežem sve ostale gurtne – onu oko pojasa i na prsima.
Sada sam spreman.
Ronjenje uza stijenu.
Plivam do grupe i nakon zadnjih Šiljinih uputa ispuštamo zrak iz balastnih balona i zaranjamo. Na nekih tri-četiri metra još jednom pritežem peraje i ostalo što se može pritegnuti. Avantura može početi. Prateći dno lagano se spuštamo do ruba zida koji se okomito spušta od dvanaestak do nekih tridesetak metara dubine. Na dvadesetak metara dubine osjetim kako pojas s utezima pleše oko mene. Zatežem ga. Šteta što tu liniju ne mogu zadržati i nakon izrona.
Ronioc...
Ronimo uz okomiti zid, gledam pješčano dno nekih desetak metara ispod sebe. U jednom trenutku vidim kako moj buddy Roman maše prema meni i zove me. Spuštam se još koji metar i prilazim mu. Pokazuje mi rupu u zidu. Gledam. Kliješta! Velika kliješta! Bar mi izgledaju velika! Hlap! Moj prvi susret oči u oči s jednim hlapom! Gledam je njega, gleda on mene. Polako mi se približava. Možda je nekih tridesetak centimetara između njegovih kliješta i moje maske. Odmičem se nekoliko centimetara, on toliko za mnom. Hoću li ga namamiti da skroz izađe? Ne, zastaje ne rubu rupe.
Hlap. Gledamo se oči u oči.
Ekipa odmiče i moram za njom. Kontroliram potrošnju zraka. Nikada prije nisam trošio ovoliko malo. Izvrsno!
Roman Krsnik.
Drugi zaron radimo nakon što se jedan popriličan kumulonimbus spustio preko Kvarnera prema Cresu i Lošinju. U Kostreni tek koja kap kiše.
Selfie.
Taj zid uz koji ronimo pun je života. Bar za naše prilike. Nailazim na jastoga! Nažalost, baterija fotoaparate se ispraznila vrlo brzo nakon što smo zaronili. Opet isti scenarij. Gledamo se u oči na nekih dvadeset i pet-trideset centimetara. Pokušavam ga namamiti da izađe, ali dolazi samo do ruba. Spuštam se još malo i nailazim na onog hlapa.
Cipal.
- Što si radio dolje na trideset metara dok je grupa bila gore i čekala te? - pita me Šiljo dok raspremamo i peremo opremu.
- Gledao sam ima li kaj u tim škrapama ispod zida, - odgovaram. Znam da sam pogriješio, no zanijelo me. Naprosto se sav pogubim roneći i istražujući taj svijet. Pedeset godina sam čeznuo za time da budem dolje dulje od minute, pedeset godina ronjenja na dah, a sada mogu zaviriti ispod svakog kamena, stijene, u svaku škrapu. Kako se ne bih pogubio?
I vi bi.
Samo trebate naučiti disati pod vodom. Isplati se.
Pogled na Ronilački centar Kostrena iz jednog drugog kuta.
Naš instruktor Šiljo.
