2018-02-10 Do sada pročitan 3036 puta

Može, može, kako ne bi moglo!

Nema užitka koji se može usporediti s kretanjem u 3D!

Postoji jedna infekcija kojoj nema lijeka, kad se čovjek jednom inficira, ostaje zaražen do zadnjeg daha, zadnjeg otkucaja srca - infekcija strašću letenjem! Kada jednom uđe u krv, gotovo je.

Doljani pogledom goniča zmajeva!

Motorni zmaj 9A-UCH, nažalost, nema ga više...

Idemo...?

Odlazim u svoj element....

Zmajevi iznad Čepina.

Zmajem preko aerodroma Pleso prema Ivaniću i dalje za Bjelovar. 

U životu svakog letača postoji onaj jedan događaj koji se pamti zauvijek: prvi samostalni let, takozvano laširanje! Taj osjećaj za vrijeme laširanja najbolje je opisao pilot jedrilice Dejan Stojnić, član Aerokluba Sarajevo:

Ne znam kako je sa vama, ali meni su one četiri minute laširanja u Letovu u Novom Travniku 1963. bile APSOLUTNO NAJVAŽNIJE I NAJDUBLJE DOŽIVLJENE ČETIRI MINUTE u sve ove moje 62 godine. Ni seks, ni vjenčanja, ni umiranja za vrijeme infarkta, ni eksplozija granate 10 metara daleko, samo iza ćoška Dalmatinske i Radojke Lakić, ništa se po intenzitetu emocija ne može uporediti sa te četiri minute.

Samo jedna riječ, neprevodiva na druge jezike, može opisati te trenutke: nenadjebivo!

Jedno od mojih prvih polijetanja s vrha Učke. Početkom 90-tih je Učka bila glavno zmajarsko letjelište.

Svog laširanja na slobodno letećem zmaju sjećam se kao da je bilo jučer, a ne prije gotovo trideset godina! Sjećam se svake sekunde tog leta, napravljenog s vrha pedeset metarskog brda nedaleko Kupljenova, svake travke ispod sebe, svakog krtičnjaka, grma, svega! To je mojih 30 nenadjebivih sekundi u životu! I Dejan je tu u pravu! 100%!

I tada sam bio inficiran.

Pokojni zmajar Ljubomir Tomašković drži zmaja dok jedan od asistenata kontrolira jesam li dobro vezan, a sve pod budnim okom mog sina Marina. Raspadalica neke davne godine.

Postao sam član jedine vrste na kugli zemaljskoj koja leti ne zato što mora nego zato što uživa u tome. Sa svakim letom infekcija je samo jačala i bujala. Nezaustavljivo.

Jedrenje na Raspadalici.

Ni nebrojene slomljene cijevi na zmaju, ni slomljena ključna kost, ni fibula i rasturen skočni zglob s paragliderom, ni totalna šteta slobodno letećeg zmaja na Sljemenu, ni ona bliska munja dok sam jedrio iznad Lisce, ni dva otkaza motora na motornom zmaju, ni slomljeni prednji kotač na slijetanju, ni onih 45 minuta horrora od Daruvara do Bjelovara po olujnom vjetru i neljudskoj turbulenciji nisu je smanjili ni oslabili.

Jedrim na Raspadalici u Istri.

Moja lutanja letačkim sportovima traju tako zadnjih tridesetak godina, no, nekako je zmaj  konstanta, prvo slobodno leteći, a potom motorni. Jednom davno, Nenad Crljen, moj prijatelj i kolega zmajar, rekao je: „Jednom zmajar, uvijek zmajar“.

U balonu. Mislim, ispod balona, u košari...

U žirokopteru...

U jedrilici..

Probao sam letjeti i paragliderom, vozio sam i avion i žirokopter, vozio sam se u jedrilici i balonu, ali zmaj je nekako ostao moja ljubav. Jedino zmaj daje taj osjećaj slobode, kontakt s prirodom, a opet stanovitu sigurnost veću nego ostale letjelice.

Iznad Vukovara.

Iznad Bjelovara.

Znaju me pitati: -Što je to tako čarobno u letenju?

Odgovaram im: -To je kao seks. Samo malo ljepše. Ali dok ne probate, ne osjetite, ne možete znati.

Ja u svom elementu....