2025-07-13 Do sada pročitan 632 puta

Prije nešto manje od pola stoljeća, stojimo Branko i ja, svaki s vrećom za spavanje pod miškom i nešto dinara u džepu, pred odgojiteljicom dječjeg odmarališta u Diklu, zvanog Palac.

- Možemo li s vama do Velikog Grđevca? – pitam ju iako nemam pojma gdje je uopće taj Veliki Grđevac. Ali, koga briga.

- Pa… možete. A gdje ćete spavati?

Pogledamo naše vreće za spavanje i nakon njenog odobravajućeg osmjeha ulazimo u autobus pun što osnovnoškolaca, što srednjoškolaca - naših vršnjaka, koji se nakon dva tjedna mora vraćaju kućama.

Palac je, negdje između dva svjetska rata, a možda i prije, dvorac negdašnjeg vlasnika Dikla i okolice, sve dokle pogled seže. Ne znam mu imena, no poznat je po svojoj strasti prema dudovom svilcu i svili. Veći dio dvorca su prostorije gdje ih on uzgaja, a ne moram vam reći da je Diklo i okolica prepuna murvi. Uglavnom, on u jednom trenutku dijeli tu zemlju seljacima, Dikljanima koji rade za njega, i nestaje. Nakon rata Palac propada, a sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća ga kupuje Općina Grubišno Polje i uređuje u danas nešto nepojmljivo – dječje odmaralište! Sredinom devedesetih, nakon Domovinskog rata, Općina Grubišno Polje prodaje Palac, novi vlasnik ga preuređuje u hostel i djeca grubišnopoljske općine ostaju bez svog odmarališta, bez mora.

Godinama tu dolaze djeca i omladina, u predsezoni i posezoni penzići, na ljetovanje, dva tjedna uživanja u moru i suncu. A sa svakom novom turom imam nove prijatelje, pokoju ljetnu ljubav, često dolaze više godina za redom i na kraju te jedne takve ture, odlučimo Branko, autohtoni Dikljanin, i ja otići vidjeti taj Veliki Grđevac.

- Dobro, a gdje ćete vi spavati? – opet čujem to pitanje dok se iskrcavamo u Velikom Grđevcu.

- Nemam pojma. – odgovaram dok autobus s ostatkom djece nastavlja put Grubišnog Polja.

- Dođite kod mene.- govori mi jedan moj vršnjak – Možete spavati kod mene.

Umjesto dan, dva, ostajemo u Velikom Grđevcu četiri – pet dana. Sjećam se svih tih, tada mladih ljudi, sjećam se druženja u nekom parku i gitare, sjećam se lica, ali imena, imena nestaju u bespućima mog cerebralnog korteksa. Sjećam se noćne vožnje na traktoru, nas četvoro-petoro po blatobranima, do Šumske vile, restorana nekoliko kilometra van mjesta.

Jedno dva desetljeća poslije, negdje sredinom devedesetih, dolazim mojim prvim motorom, Tomosom 80 CTX u Veliki Grđevac, tražim sva ta mjesta, u prolaznicima pokušavam prepoznati neko lice, pokušavam naći kuću tog momka čiji su nas roditelji ugostili, ali, ništa. Dolazim nekoliko puta, ali ništa.

Zadnjih dvadesetak godina prolazim Velikim Grđevcem nekoliko puta godišnje, ali više pogledom ne tražim te ljude, više ne pokušavam pronaći onu kuću, ali uvijek odvrtim sjećanja na tih pet dana Velikog Grđevca.

Danas, gotovo pola stoljeća od moje prve posjete Velikom Grđevcu, odlazim tamo na Traktorijadu, izložbu traktora oldtimera. Društvo mi prave Zlata i Željko na njihovoj Yamahi.

Lagana vožnja autocestom prema Varaždinu i odvajanje na brzu cestu prema Vrbovcu i poslije prema Farkaševcu. Odmor na benzinari na istočnom izlazu iz Bjelovara. Bez neke velike žurbe nastavljamo prema Velikom Grđevcu i nakon tridesetak kilometara vožnje dolazimo u kulturni centar Mato Lovrak, poznatiji kao Vlak u snijegu.

Nešto poslije dva sata stiže kolona starih traktora! Užitak za oči, a i uši, ako ste blizu, i za nosnice – miris dizela je neizostavan!

Prvi traktori javljaju se krajem 19. stoljeća, a pokreću ih parni strojevi, poput onih koje oko 1890. proizvodi tvrtka Case. Početkom 20. stoljeća počinje razvoj traktora s motorima s unutarnjim izgaranjem, što ih čini znatno lakšima i učinkovitijima. Američke tvrtke John Deere i Ford (sa slavnim modelom Fordson iz 1917.) značajno doprinose masovnoj proizvodnji traktora i njihovu širenju na farme. Tijekom 20. stoljeća traktori postaju sve sofisticiraniji – s pogonom na sve kotače, hidraulikom i kabinama za vozača. Danas su traktori visokoautomatizirani strojevi, često opremljeni GPS-om i sustavima za preciznu poljoprivredu.

I prolaze ti stari traktori, ulickani, svježe obojani, s ponosnim vlasnicima na svojim leđima, a ja bih od veselja najradije skakutao! Nema sumnje, puno je truda, rada i ljubavi uloženo da se ti vremešni traktori vrate ili održe na životu, a većina dovede u stanje kao da su netom sišli s proizvodne trake.

A onda stiže poziv organizatora na grah! Prilično dobar grah u kojem je bilo više mesa, špeka i kobasica nego samog graha – taman po mom ukusu! I još malo luka pride, i eto zadovoljstva.

Željko i Zlata se radije odlučuju za ćevapčiće, a ja im pravim društvo s palačinkama. I tako, uz ćakulu, proleti vrijeme i dođe taj trenutak povratka.

Nema ništa ljepše nego vratiti se na Dragičina dva kotača i spremiti ju u garažu. Pomazim ju, zatvorim garažu i krenem doma. Zadovoljan i sretan.

A sada te, dragi moj čitaoče, prepuštam galeriji fotografija s ovog izleta.

 

Na brzoj cesti prema Vrbovcu.

 

Pravoslavna crkva u Bolču, samo što se nije urušila, svećenikova kuća već je.

 

Na cesti između Bjelovara i Velikog Grđevca.

 

Bajkerski pozdrav!

 

Restoran Šumska vila.

 

Veliki Grđevac

 

Puno konja….

 

Željko i ja. Foto: Zlata Avdić

 

Kraj naših motora. Foto: Zlata Avdić.

 

„Vlak u snijegu“

 

Malo konja….

 

Defile traktora oltimera.

 

Neki kao da su netom sišli s proizvodne trake.

 

Puno je tu truda i ljubavi.

 

Neizostavan miris dizela.

 

Ponosni gazda!

 

I gazdarica! Nekako vjerujem da ju je, po godinama, traktor višestruko nadmašio!

 

Izložba oltimera.

 

Ne znam da li je stariji vlak u pozadini ili traktori?

 

Grah i luk! Kud ćeš bolje?

 

Željko, Zlata i ja. Foto: Zlata Avdić.

 

Plakat manifestacije.

 

Mapa rute.