2025-05-11 Do sada pročitan 414 puta

Neki ljudi samo postoje, oni drugi žive. A ima i nas koji vozimo motore! Razni su nam motivi. Neki zato da se produciraju pred lokalnom birtijom (nisam taj), neki zbog adrenalina na dva kotača (nisam niti taj), neki zbog putovanja (djelomice sam taj), a neki, pak vole lutati pa kuda ih ceste odvedu (možda sam ponajviše taj).

I tako te sunčane, svibanjske nedjelje, Dragica, Teddy Biker Bear i ja krećemo u šetnju bez nekog određenog plana i cilja. Zagreb napuštam u Remetincu i laganim tempom jezdim kroz Brezovicu prema Pisarovini. Prometa gotovo da i nema, pa gdje su svi ti motoristi?

Dan kao nacrtan za vožnju, a cesta po mom ukusu! Onako, lagani zavoji ili ravnice, s dobrom linijskom razdiobom naselja. Ni ne primijetivši, eto nas u Karlovcu, gradu na četiri rijeke! Prije dva-tri stoljeća, tu je polazna i završna točka tri povijesne ceste prema moru, Karoline, Jozefine i Lujzijane. Uz malo truda naći ćete obelisk koji označava njihovo ishodište.

I što sada? A čekaj malo! Čekaj malo! Tomek odnedavno ima restoran nedaleko Cerovca Vukmanićkog, a taman je vrijeme za ranopopodnevnu kavu!

Nedugo potom parkiram Dragicu na prostranom parkiralištu ispred restorana Karan. Dobra kava i ugodan razgovor s Tomekom.

- Imamo punjene paprike, hoćeš probati?, pita me Višnjica, Tomekova žena.

- Paaa, ono, ako baš imate viška…, a u sebi mislim: naravno da hoću! Obožavam punjenu papriku.

Cesta zove, a i treba se vratiti doma.

- Kuda vodi ova cesta preko Korane?, pitam Tomeka.

- Do Duge Rese.

- Izvrsno! Idem tuda.

Plaćam ceh i punog želuca krenem na parkiralište. Popodne lagano odmiče i stvarno je vrijeme da krenem doma.

Prilično lokalna cesta, ali srećom, nedjeljom popodne očito bez nekog prometa i uz jedno malo krivo skretanje i vraćanje, eto me u Dugoj Resi. Ne mogu se sjetiti da sam ikada baš ušao u samo mjesto. Mislim da nisam.

Završnu etapu, od Karlovca do Zagreba, odlučujem ići starom cestom. Nisam baš neki njen ljubitelj, no ne žuri mi se, čak štoviše, vozi mi se polako.

Što reći na kraju? Nakon sto i pedeset kilometara po predivnom danu i ugodnim cestama, najljepše se na dva kotača vratiti do garaže, spremiti Dragicu i odšetati doma.

A sada, dragi moj čitatelju, prepuštam te uživanju u nekoliko fotografija s ove vožnje.

 

Crveni makovi i kumulus.

 

Ništa bez selfija. A gdje je nestao termin autoportret?

 

Dragica

 

Jedna umjetnička

 

Poljske proljetne boje.

 

Teddy Biker Bear, moj vjerni suputnik.

 

Konji! Danas vrlo rijedak prizor.

 

Dragica ispred restorana Karan.

 

Stavljam naljepnicu Chopperi.hr. Resotran Karan je bikers friendly restoran.

 

Punjena paprika, jedna od ponuda restorana.

 

Korana

 

Dragica na mostu preko Korane

 

Mapa rute.