Pitate li me gdje želim imati vikendicu, moj je prvi odgovor: na obali Lokvarskog, izvornog imena - Omladinskog jezera! Na žalost, osamostaljenjem Hrvatske, ime Omladinsko jezero se mijenja u Lokvarsko što je, bez obzira na bilo kakve ideološke stavove, nepravda prema činjenici da branu tog jezera, od 1952. do 1955. gradi dvadeset i sedam tisuća omladinaca iz cijele Jugoslavije, ponajviše ipak iz Hrvatske! I to je pravo domoljublje! Kada svoje vrijeme i svoj rad poklanjate domovini. Poklanjate, a ne prodajete!
Ali, eto, ne vjerujem da ću si ikada moći priuštiti vikendicu na obali, kaj mogu, za mene uvijek Omladinskog jezera – tako ga naziva i maps.google.com, jer sada se tamošnje parcele i vikendice plaćaju suhim zlatom. Ipak, ništa me ne sprečava da povremeno odjezdim do njegovih obala i uživam u predivnoj prirodi, predivnoj klimi i čistom zraku.
I tako, te nedjelje nas osmero krećemo na izlet do Zelina Mrzlovodičkog na obali Omladinskog jezera! U savršenoj koloni vozimo autocestom do izlaza Novigrad na Dobri, i nastavljamo dolinom rijeke Dobre do Jarča Polja, gdje se lokalna cesta priključuje na Lujzijanu. Kaf'ca u motelu Dobra na samoj obali istoimene rijeke. U zadnje vrijeme ovo mi je omiljeni prvi „pit stop“ na Lujzijani. Terasa nikada nije prazna, ali gotovo uvijek nalazim slobodno mjesto.
Iduća stanica je blizu: Severin na Kupi. Nekada glavno odmorište svih autobusnih linija na relaciji Rijeka-Zagreb i obrnuto, kiselo mlijeko i „socijalistički“ sendvič u restoranu čija su vrata već godinama zatvorena – kolateralna žrtva autoceste Rijeka-Zagreb. Lujzijana je danas cesta bajkera i rijetkog lokalnog prometa, a u Severinu opstaju dva lokala, uglavnom zahvaljujući baš tim bajkerima i rijetkom okolnom stanovništvu. Danas imam drugu ideju, ne sjedenje u Miki Mausu nego posjet zaboravljenom i derutnom dvorcu obitelji Frankopan. Vanjski su mu zidovi prilično očuvani, no unutrašnjost je nepovratno devastirana i propala. Šteta. Mogao je to biti još jedan biser u hrvatskoj turističkoj ponudi. Malo se naslikavamo, malo švrljamo okolo i krećemo put Omladinskog jezera. Lani sam imao priliku hodati njegovim dnom i šetati originalnom trasom Lujzijane i kamenim Josipovim mostom koji „izrone“ svakih dvadeset do trideset godina kada ga isprazne zbog održavanja.
Brana Omladinskog/Lokvarskog jezera pruža predivan pogled! Na jednu stranu preko jezera, a na drugu prema uzvisinama Gorskog kotara!
Mogao bi čovjek tu meditirati satima, malo prema vodi, malo prema brdima, zavisi o trenutnim stremljenjima duha – da li prema nirvani ili avanturističkim porivima. Mi stremimo prema Zelinu Mrzlovodičkom i uskom šumskom cestom zmijugamo do našeg cilja. Preciznije, naš je cilj caffe bar Mrzlica, nešto malo izvan Zelina Mrzlovodičkog. Čini se da Mrzlica ima burnu prošlost jer kod moje prve posjete služi hranu, pa drugi puta samo piće, pa je zatvoren, ali sada je opet u punoj funkciji! Nekako se pokušavamo stisnuti u sjeni jer sunce nesmiljeno prži. Mahom naručujemo ćevape u lepinji koji se pokazuju iz-vrs-ni-ma!
Punih želučeka krećemo doma uz kratko zaustavljanje u Miki Mausu.
A sad te, dragi moj čitaoče, prepuštam uživanju u maloj galeriji s našeg izleta. Fotografije smo snimili Kristijan Ahec, Matija Zajec i ja.
Motel Dobra na obali rijeke Dobra.
Mi
Pogled s terase za hranjenje – tu ne možete sjediti ako ne mislite jesti.
Isto kao i na gornjoj slici.
Moćna ekipa ispred dvorca obitelji Frankopan u Severinu na Kupi.
Mi u kapelici. I ona je u derutnom stanju. Mora da se Frankopani okreću u grobu što napravismo od njihove ostavštine.
Vanjski su zidovi dobro očuvani što se za unutrašnje baš i ne bi moglo reći.
Na brani Omladinskog jezera.
Jezero i motori.
Na jednu stranu pogled preko jezera…
…a na drugu prema visovima Gorskog kotara.
Parkiralište ispred caffe bara Mrzlica.
Na terasi caffe bara Mrzlica, stisnuti u sjeni suncobrana.
Ćevapi, moje preporuke.
„Zaljev“ na Omladinskom jezeru.
Spremni za povratak doma.
Ispred Miki Mausa u Severinu.
Mapa rute.