2020-08-10 Do sada pročitan 2581 puta

Američki Divlji zapad! Koliko uopće, mi Europljani, znamo o njemu? Ono što ja znam, dolazi iz romansiranih američkih filmova o kaubojima i Indijancima, talijanskih špageti vesterna i stripova o Tex Willeru, kapetanu Mikiju i Zagoru, iako mi je ipak najdraži Comanche belgijskog crtača Hermanna Huppena.

Mada John Wayne ostvaruje svoje maestralne filmske role baš u westernima, nekako mislim da Terence Hill i Jack Palance puno bolje utjelovljuju stvarne likove Divljeg zapada.

I sve saznajemo iz tih filmova: koje revolvere koriste, kakve čizme i šešire nose, kakve i koje konje jašu, vole li više plavuše ili brinete, sve.

Ali jedan detalj, vrlo bitan detalj, ostaje nepoznat, ili tek ovlaš spomenut, prikazan, naznačen: što su jeli?

Pokrećem moždane vijuge, otvaram memorijske ladice u potrazi za sekvencama hranjenja u kaubojskim filmovima. Grah. Zaprženi grah u crnoj masnoj tavi kojeg miješa vilicom, grah, suha usoljena govedina, grah, grah, opet malo suhe usoljene govedine…

Alo, momak!

Stani malo!

Čekaj! Sprovode stotine tisuća tona žive govedine s jednog kraja kontinenta na drugi i jedu grah? I usoljenu suhu govedinu?

- Hoć'mo l' danas do Buffalo Bill City-a na ručak? – pitam Đurđicu tog ljetnog jutra dok sipkamo kavu na našoj dikljanskoj terasi.

- Ajmo.

Jezdeći ninskom cestom stalno vrtim to s grahom. Ma kako grah? Moja pokojna baka Nada je kuhala grah šest sati i to nakon trodnevnog namakanja. A oni samo malo provrte po tavi i eto zapečeni tetovac!

Prolazimo ninskom obilaznicom, ulazimo u Grbe, pa ispod „slavoluka“ koji nije slavoluk već ostaci ulaza u negdašnju tvornicu duhana, nastavljamo prema Vrsima iz kojih se, u dalekoj pozadini, od ruba do ruba vidnog polja, rasprostire Velebit. Kod trafostanice u Vrsima oštro skretanje desno i nakon dva kilometra predivne ravnokotarske ceste silazimo na makadam i parkiramo ispred ulaza u Buffalo Bill City ! Neovisno o korona krizi, na parkiralištu je zavidan broj vozila. No, mi jedini dolazimo u stilu: jašući!

A ti? Što čekaš?

Na ulazu ponosno vadim „free pass“ i ulazimo u čaroliju Divljeg zapada!

Godine pomnog i strpljivog uređivanja i dotjerivanja se vide već na samom ulazu.

Birajte kuda ćete, no, ja bih prema Saloonu!

Sve više tonemo u američki Divlji zapad.

Zlatna groznica i ovdje ostavlja svoj trag!

Prostrano „dvorište“ sa stolovima od grubo tesanog drveta omogućuje komotan smještaj podosta gostiju.

Još malo maštovitih detalja

Mnoge su poznate ličnosti ovdje našle svoje posljednje počivalište. Neka mjesta se još iznajmljuju pa ono…

Gazdarica Ivanica će vas srdačno dočekati sa širokim osmjehom!

Nađe se tu i poznatih osoba iz filmskog svijeta. Ne znam tko je ovaj desni na slici…

Gazdarica Ivanica

- Što ćeš pojesti? – pita me Ivanica dok stojimo ispred menija obješenog pokraj saloonskog šanka.

- Baš gledam. Možda ovaj Alamo hamburger.

- Hoćeš Buffalo Bill Big Steak?

- Hjoooj, ali to je šesto grama. Ne znam hoću li moći?

- Ma daj, kako ne bi! – uporna je – Jedan Buffalo Bill Big Steak!

- Ajd dobro. – slažem se s osmjehom.

- A Đurđica?

- Ona je rekla da bi Alamo burger.

- Ajde, razgledajte još malo, donijet ću vam kada bude gotovo.

Iako sam ga obišao mnoštvo puta, iznova uživam u njegovim dekoracijama. Jednom ću moliti Ivanicu da mi ispriča kako je uopće nastalo ovakvo mjesto!

Muzej s umjetninama nastalim od recikliranih materijala

Muzej Coca-Cole. Mislim da bi se uprava Coca-Cole iznenadila kada bi znala da postoji nešto ovakvo! Ehm, možda i zna!

Svaki saloon mora imati verandu. Ima je i saloon u Buffalo Bill City-u.

Kaubojka Đurđica.

Šerifov ured.

Banka

Javni toalet! Dobro, onaj pravi je na drugom kraju i mogu reći kako je čist, uredan i funkcionalan!

Dječje igralište! Dođete li sa djecom, nema brige – samo ih pustite neka se igraju!

Tražio sam Winnetoua, ali danas ga nije bilo.

Pogled na prostrano dvorište.

Buffalo Bill Big Steak, šesto grama izvrsnog mesa! I to taman tako pečenog kako mi se sviđa! Izvana reš, iznutra krvavo! No, možete tražiti da vam ga pripreme po vašem ukusu.

Alamo hamburger, pljeskavica, sir, zelena salata, rajčica, hrskavo pečena slanina, ketchup i majoneza. U cijenu je uključen i pomfrit.

Režem moju Fiorentinu, taman toliko pečenu i taman toliko krvavu kakvu volim. Đurđica uživa u svom sočnom Alamo hamburgeru.

Prilazi nam Ivanica da provjeri kako nam je, sviđa li nam se večera. Da sviđa? Izvrsno!!! Savršeno!

Ovo mjesto ima neku dobru „vibru“, pozitivnu energiju, nešto što me svakog ljeta, barem jednom navede da dođem. Ima li to veze s uređenjem, ugodnom i srdačnom domaćicom, aromatičnim biljem ili podzemnim vodama, ne znam, možda sve zajedno, no veseli me svaki dolazak u Buffalo Bill City. Uvijek odlazim napunjenih baterija, ovoga puta odlazim i napunjena želuca.

No, dolazak u Buffalo Bill City mi ne daje odgovor na pitanje „što su jeli kauboji?“, ali držim da hamburgere, koliko god dobri ovi bili, nisu jer ih tada, naprosto, nije bilo na Divljem zapadu. A ni na pitomom istoku.

Odrezak između dvije šnite kruha servira se na brodovima Hamburg America Line negdje 1847., a 1884. „Boston Journal“ spominje hamburški odrezak.

No onaj poznati hamburger s burgerom između dvije šnite kruha kreira 1900-te u Americi danski imigrant Louis Lassen. Ali vrijeme Divljeg zapada je tada već utonulo u prošlost.

Ali steak! Eh da, njih su sigurno jeli. Vjerojatno naglo pečene na vatri ili žaru, negdje u beskrajima prerije dok oko njih muču tisuće tona govedine. Neki kalo je morao biti, neko tele zapne, „izgubi se“, junac slomi nogu… goveđeg je mesa sigurno bilo napretek.

Grah? Ma dajte…

Noću Buffalo Bill City poprima jednu sasvim novu dimenziuju….

Lokacija Buffalo bill City-a