VRIJEME NA DVA KOTACA

by Nebojsa Subanovic

Svuda pojdi, doma preko Velebita dojdi

2019-08-10 Do sada pročitan 1156 puta

Ima nešto ukleto u tim mojim odlascima i povratcima s mora. Totalno ukleto. Nikako ne mogu, kao svaki normalan čovjek, sjesti na autocestu i za dva sata prijeći taj put. Ne, ja moram putovati jedanaest sati i nakalemiti dodatnih stotinjak ili više kilometara!

Te sunčane subote, od ranog jutra pokušavam spakirati sve stvari u jedan ruksak, školsku torbu i Dragičin stražnji kofer. Za to treba poprilično vještine kombinatorike.

Dragica spremna za putešestvije

Negdje oko deset sati, nakon mnogo znoja i pokušaja i pogrešaka, Dragica je spremna za put, Teddy Biker Bear je na svom mjestu, vezan za upravljač.

Diklo, vidimo se nagodinu, trubnem špaliru za ispraćaj, zamaknemo nas troje za ugao i Rampadom krenemo prema Ninskoj cesti, Zadru i Jadranskoj magistrali.

Na Ninskoj cesti kolona, vjerojatno do samog Zadra, no, vozači, svi do jednoga, se malo pomiču udesno kako bih prošao, a da ne moram prelaziti na suprotnu traku! To još nikada nisam doživio! Hvala im svima!

Na Magistrali umjeren promet koji teče pristojnom brzinom između šezdeset i osamdeset kilometar na sat.

Maslenički most

Prelazim Maslenički most i nakon stotinjak metara skrećem prema Obrovcu. Uživanje „teksaškom“ cestom do Zatona Obrovačkog. Skrećem lijevo i nakon nekih trinaest kilometara zmijuganja uz Velebit dolazim do prijevoja Prezid, prolazim kroz tunel i ulazim u Liku.

Prijevoj Prezid

U trenutku se mijenja klimatska zona i vegetacija, kao da sam prošao kroz Zvjezdana vrata. Kržljavo mediteransko raslinje zamjenjuje stamena crnogorica!

Spuštam se u Gračac, točim Dragicu, trebat će mi cijeli rezervoar. Na rotoru izlazim prema centru mjesta i sada vozim po trasi Dalmatine koji nisam prošao prije dva tjedna, na putu prema moru. Osim toga, nikada nisam bio u Gračacu.

Vožnja kroz Gračac

Kada dođem do odvojka za Sveti Rok imat ću cijelu Dalmatinu u džepu! Od Žute Lokve do Pađana!

Dalmatina

Prometa po Dalmatini gotovo da i nema. Uglavnom lokalci i gdje koji zalutali turist.

Miljokaz kod odvojka za Sveti Rok

Zaustavljam se u Svetom Roku i fotografiram miljokaz, no ni ne silazim s Dragice i nastavljam dalje.

Miljokaz na Dalmatini u obliku trostrane prizme

Još jedan preživjeli miljokaz, slikam iz vožnje i nastavljam prema Gospiću. Nekako mi je Gospić vrlo često na ruti. Kava u kavani Milinković gdje se može pojesti i sasvim dobar hamburger.

Vrijeme curi, a moja avantura još nije ni počela!

U Perušiću, nekih devet kilometara nakon Gospića, navigatorica Emilija kaže kako moram skrenuti lijevo.

Perušić

Povijest Perušića počinje 1463. godine kada plemićka obitelj Perušić na uzvisini nad izvorom potoka Jaruge gradi svoju obrambenu utvrdu. 1527. osvajaju ga Osmanlije te idućih četvrt stoljeća biva pusta i razvaljena utvrda sve dok je poturica Malkočbeg na pretvara u glavni oslonac obrane turske Like. Karlovački general Herberstein 1689. oslobađa Perušić, a već krajem sedamnaestog stoljeća utvrda postaje ruševina. Od utvrde danas stoji samo Turska kula.

Turska kula u Perušiću

Em mi curi vrijeme, em mi curi znoj, zvizdan stisnuo svom snagom, pa odlazak do kule ostavljam za neku drugu priliku, samo ju slikam iz pristojne daljine.

Vožnja ličkim livadama osvježava i donekle ublažava djelovanje zvijezde!

Ne znam jesu li simentalke, ali volio bih još jednom u životu probati sirovo kravlje mlijeko

Dok se predjeli smjenjuju, sve teže podnosim vrućinu pod motorističkom jaknom. Čak ni vjetar ne pomaže. Otkopčavam gornjih desetak centimetara jakne, no ni to ne daje zadovoljavajući rezultat.

Malo livade, malo zaseoci, malo šumarci

U jednom trenutku cesta dolazi do potopljenog kanjona rijeke Like koji tamo negdje dalje završava umjetnim jezerom Kruščica. Pogled na potopljeni kanjon oduzima dah! Zaustavljam se i slikam. Predivno! Totalna ludnica!

Potopljeni kanjon rijeke Like

Opet postajem svjestan zvizdana i moje motorističke jakne. Skidam je i oblačim duksu, mislim da će tako biti lakše. Neko vrijeme cesta prati kanjon Like te ga konačno prelazi mostom kod mjesta Kaluđerovac. Nedugo potom račvanje, lijevo prema Gospiću, ne, danas sam tamo već bio, i desno prema Aleksincu i Donjem Pazarištu. Krećem desno.

Račvanje, lijevo prema Gospiću, desno prema Gornjem Pazarištu

Opet vozim ličkim livadama, prođem kroz pokoje mjesto i sve češće vozim kroz šumu.

Nedugo nakon odvojka za zaseok Mala Plana, navigatorica Emilija pokazuje da skrenem desno.  Prelazim potok i nekoliko stotina metara dalje nailazim na ploču koja me informira kako ulazim u Park prirode Velebit.

Potok kod Male Plane

Krećem u nepoznato...

Ulaz u Park prirode Velebit

Prije nepuna dva sata sam ga prešao preko Prezida i sad se opet prtim na njega. E moj Velebite, nije tebi lako sa mnom!  Preda mnom je pedeset kilometara zahtjevne, zmijugave planinske ceste koja završava u Krasnom.

Zmijugava planinska cesta Mala Plana-Krasno

Ne znam kako drugi, ali ja mogu održavati brzinu samo dvadeset do trideset kilometara na sat, tek rijetko i nakratko kazaljka dođe do broja četrdeset. Srećom, više nije vruće. Nakon nekih tri četvrt sata počinjem zazivati autocestu. Ono, daj malo ravnoga! Ali ne! Zmijuga li ga zmijuga. Uza sve to, ugasi se i Emilija. Iscurile i njena i pomoćna baterija. Ovu pomoćnu očito nisam ni napunio. Koliko se mogu sjetiti, ako se držim „glavne“ ceste, moram završiti u Krasnom.

Povremeno izbijam na predivne vidike, povremeno vozim pravom prašumom.

Vidici zbog kojih se sve ovo isplatilo

Prava prašuma!

Nadam se da će nešto šume ostati i budućim pokoljenjima

Još jedan vidik

Ulazim u Krasno

Nakon nekih sat i pol-dva ulazim u Krasno i zaustavljam se u prvom ugostiteljskom objektu! Pitam grupu mladih ljudi mogu li tuda za Žutu Lokvu? Ne, kažu, moram se malo vratiti pa na raskršću za Otočac. Neka, prvo ću tu popiti bezalkoholno pivo. Uto dolazi par mojih godina. Pitaju me kuda, odakle i pozivaju k sebi za stol. Rado prihvaćam. Višnja i Zlatko, bajkeri i ugodno društvo za ćaskanje. Dok razmjenjujemo misli, dolazi Tomekova poruka, jesam li večeras za čašu vina? Pitam ga do kada je pristojno doći jer sam još u Krasnom. Do ponoći, odgovara, a ja njemu da se vidimo. Višnja i Zlatko su ovdje na odmoru, a ja tek u prolazu i moram dalje.

Opet zmijugam prema Dalmatini, gdje točim Dragicu. Njen skromni rezervoar mi daje autonomiju od tek dvjestotinjak kilometara.

Žuta Lokva, ne, neću se zaustavljati. Preda mnom je još nekih sto i pedeset kilometara, znači barem još dva i pol sata jahanja.

Folklorna manifestacija u Brinju

No Vrelo Rožić ne propuštam! Tu se moram napiti!

- Zemljo, daj mi ladne vode da se napijem!

- Evo ti, putniče namjerniče! Pij! Utaži žeđ svoju!

- Hvala ti, Zemljo!

U Zagreb ulazim u večernjim satima, nakon nekih jedanaest sati od kada sam krenuo iz Dikla i projahanih 380 kilometara. Spremam Dragicu u garažu pa Đurđica i ja odlazimo, autom naravno, do Tomislava, a tamo je već malo, ali ugodno društvo.

Uživamo u rozeu, ali onda Tomek donosi nešto po mojoj mjeri, duboko ohlađen, gotovo zamrznut Rišota muškat.

Kaj ja volim predikatna vina!

Ovu rutu s Google Maps kodom možete naći u mom katalogu ruta www.myroutes.net.

Najnoviji

Zaboravljena baština
2019-11-16
Istarska vina i francuska kuhinja
2019-10-02
Muškat
2019-09-22
S oblacima i burgerima
2019-09-17
Renesansna bajka u Koprivnici
2019-08-24

Najčitaniji

U potrazi za Velebitskim Indijancima
2017-08-16
Tu ti je, prijatelju, fizika jako jednostavna
2018-09-25
Riana travelmakerica
2018-01-17
Od Zadra do Zagreba preko Karlobaga
2018-08-17
Zweitaktmotor iliti dvotaktni motor
2018-04-05
Pišite mi!   HOME   GASTRONOMIJA   PUTOPISI   RONJENJE   SAVJETI   SLASTICE   TEHNIKA  
Prijenos i objava dijela i cijelog teksta s ovog bloga je moguć samo uz dozvolu autora. Postavljanje linkova na bilo koju adresu iz ovog bloga je moguća bez dozvole autora.