VRIJEME NA DVA KOTACA

by Nebojsa Subanovic

E, to ja zovem rutom!

2019-06-01 Do sada pročitan 937 puta

Slike: Roman Daar(?) i ja

Znanost kaže kako je čovjek društveno biće. Što to točno znači, nisam siguran. Antropologija i psihologija baš i nisu moje domene, iako me vraški zanimaju. Znači li to da čovjek, kako bi opstao kao jedinka, a i kao vrsta, mora biti član nekog društva? Kluba? Udruge? Političke stranke? Čak i Daniel Defoe daje Robinsonu Crusoeu društvo, prijatelja Petka. Ne bih ulazio u elaboriranje zašto Petka, a ne Petku. Možda mi ne znamo nešto o Robinsonu, a kaj Defoe zna.

Ili se pod tim društvom misli na nešto drugo? Malo si gruntam. U doba donjeg pleistocena je to društvo vjerojatno čopor. U to davno vrijeme smo tek Homo antecessor, dakle, sigurno čopor. Čopor je sigurno i u doba Homo rhodesiensisa. Sasvim mi je jasno kako je tada pojedinac Homo rhodesiensis, izopćen iz čopora, bio kratka vijeka. I onda se na početku srednjeg pleistocena, prije nekih sedamsto tisuća godina dijelimo, Homo neanderthalensisi odlaze u Europu, a mi ostajemo u Africi i kroz nekih pola miliona godina evoluiramo u Homo sapiensa. E sad, jelte, čopor više ne dolazi u obzir! Nema veze što nas od bobona čimpanzi dijeli samo dva posto genetske razlike, ali, kao Homo sapiensi, više ne možemo biti čopor! Pleme zvuči nekako bolje! Ono, pleme Spiljskog medvjeda! Ili Hromog vunastog nosoroga?

Ali čekaj malo! Veći dio gornjeg pleistocena dijelimo Europu s Homo neanderthalensisom! Možda ne samo Europu, mislim na kontinent, ne feničku princezu, kćer Agenora i Telefase, možda su dijelili i .. i..  sigurno nisu imali krevete, ali ono,…, dobro, da se vratim na crvenu nit, žive li Homo neanderthalensisi u čoporima ili plemenima? Naime, oni se odvajaju od nas dok smo još Homo rhodesiensisi u čoporima. Srčano navijam za pleme!

Kako god, vratimo se na Homo sapiensa, na nas. I plemena. Ne znam je li poznato kada nekome pada na pamet da ujedini više plemena u malo veći konglomerat, danas nama poznat kao narod, nacija. Naime, što nas je više u plemenu, narodu, to lakše pokorimo, porobimo, opljačkamo one iz drugog plemena, naroda.

Misli li se na pleme, naciju, kada se kaže kako je čovjek društveno biće? Ili na Petka? Ili nešto između?

Kaže Protagora kako je čovjek mjerilo svih stvari, znači, ja sam mjerilo svih stvari i pitam se jesam li ja društveno biće?

Pa ne znam baš. Ono, ne znam. Ne računajući Dragicu koja uvijek ide sa mnom na vožnje motorom, najčešće se vozim sam. Povremeno mi društvo pravi Đurđica. No te prve lipanjske subote poželio sam se bajkerskog društva.

Skupljanje na bezninskoj

Točno u devet dolazim na dogovorenu benzinsku pumpu na Jadranskoj aveniji gdje već čeka grupica motorista od kojih ne poznajem niti jednog. Bar ne uživo.

Pomalo nas se nakapalo petnestak i krećemo put Karlovca, ali ideja je bila, bez autocesta. Skrećemo za Lučko i vozimo lokalnim cestama, meni nepoznatima, no uskoro nailazimo na radove, cesta je zatvorena. Nekako se vraćamo na Staru karlovačku pa preko Klinča Sela, Desinca i Draganića dolazimo u Karlovac.  Ovoga je puta Karlovac samo tranzitno mjesto, a mi nastavljamo Jozefinom, jednoj od četiri povijesne hrvatske ceste.

Grupnjak na prvom pit-stopu

Kavu pijemo u Gornjem Mrzlom Polju. Nekako se to Gornje Mrzlo Polje smjestilo baš na pravoj poziciji da bude Prvi pit stop nakon polaska iz Zagreba.

Zmijuganje Jozefinom

Zmijugajući, Jozefina do Gornjeg Zvečaja prati tok predivne Mrežnice, tek povremeno se udaljavajući od nje.

Jozefinu od 1775 do 1779, po nalogu cara Jsipa II gradi carski inženjerijski kapetan Vinko Struppi (1733-1810). Po završetku gradnje, car Josip unapređuje Struppija u čin pukovnika.  Furlanijski su mineri za zahtjevna i opasna miniranja utrošili dvadeset i pet tona baruta!

Josipov dvokatni most preko Tounjčice

Moj nemirni prosvjetiteljski duh na djelu: držim kratko predavanje o Jozefini i Josipovom mostu

Na izlazu iz Tounja, Jozefina dvokatnim kamenim mostom, nazvanim Josipovim mostom, naravno, po caru Josipu II,  prelazi rijeku Tounjčicu. U svom izvornom obliku, most ima samo jedan kat, no 1836 major Kajetan Knežić, pri „reizgradnji“ Jozefine, nadograđuje gornji kat te time smanjuje strminu pristupa mostu. Major Knežić značajno mijenja trasu Struppijeve Jozefine tako da dobar dio originalne ceste više ne postoji ili nije pogodan za korištenje.

Negdje između Skradnika i Oštarija

U Skradniku napuštamo Jozefinu i preko Oštarija dolazimo u Ogulin.

Prolazeći Oštarijama samo ovlaš bacam pogled na Marmontov most, nazvan po upravitelju francuske provincije Ilirije, maršalu Marmontu. Čak ne stižem ni „baciti fotku“! Razlog više da se vratim u Oštartije.

Ulazimo u Ogulin

Brat-bratu 1500 konjskih snaga uredno parkiranih ispred kafića

Kava u centru Ogulina. Ovo je moj prvi posjet Ogulinu (koje li sramote). Što reći o tom gradu? Čist, uredan, jedino se pitam od čega tu ljudi žive?

Šetnja do Đulinog ponora. E to morate vidjeti! Zbog tog se isplati potegnuti do Ogulina! Duboki kanjon rijeke Dobre koja tu ponire u najvećem spletu spilja u Hrvatskoj, da bi se kod mjesta Gojak ponovo ukazala na površini.

Ne može bez selfija! Ovaj ambis ispod mene je Đulin ponor

Zbog ovog pogleda se isplati potegnuti do Ogulina! A i zbog još mnoštva drugih zanimljivosti i ljepota

Ako se dobro zagledate u ove stijene, vidjet ćete lice nesretnog krajiškog kapetana

Uz Đulin ponor vezana je tužna priča o djevojci Đuli, Ruži po naški, koja je smrtno zaljubljena u krajiškog kapetana koji, eto, pogiba u borbi s Turcima te se ona od boli baca u ponor koji po njoj dobiva ime. Navodno se na stijenama ponora vidi kapetanovo lice.

Šetnja Ogulinom i obilazak dvorca, a koga drugog nego nekog Frankopana. Ne znam činili se to samo meni, ali svi dvorci i posjedi Primorja i Gorskog kotara su bili njihovi. Dobra neka familija.

Dvorac-utvrda jednog od Frankopana

Čini mi se kako baš tu negdje počinje druga povijesna cesta, najmlađa Rudolfina čiji je završetak u Novom Vinodolskom.

Ručak u Sabljacima u restoranu „Ive“. Nemereš vjerovati kako se tu dobro jede! Ubili se mesnim platama!

Kada slika doslovno vrijedi više od tisuću riječi

Nastavljamo prema Vrbovskom. Krajolik, kojim dominira moćni Klek je predivan i samo ta spojnica Ogulina i Vrbovskog zaslužuje posebnu priču. Praktički obilazimo Vrbovsko i nekih parsto metara vozimo po još jednoj povijesnoj hrvatskoj cesti – Karolini!

Nakon tih nekoliko stotina metara Karoline  priključujemo se na četvrtu povijesnu cestu, Lujzijanu, kojom počinje naš povratak.

Kava u severinskom Miki Mausu. Tu se praktički pozdravljamo, do Karlovca ćemo još zajedno, ali dalje će neki autocestom, a neki lokalnim cestama. Odlučujem se za autocestu.

I tako, sasvim neplanirano, tog smo dana bili na sve četiri povijesne hrvatske ceste, Jozefini, Rudolfini, Karolini i Lujzijani!

E, to ja zovem rutom!

Google Maps rutu možeš naći na MyRoutes.net 

Najnoviji

Istarska vina i francuska kuhinja
2019-10-02
Muškat
2019-09-22
S oblacima i burgerima
2019-09-17
Renesansna bajka u Koprivnici
2019-08-24
Svuda pojdi, doma preko Velebita dojdi
2019-08-10

Najčitaniji

U potrazi za Velebitskim Indijancima
2017-08-16
Tu ti je, prijatelju, fizika jako jednostavna
2018-09-25
Riana travelmakerica
2018-01-17
Od Zadra do Zagreba preko Karlobaga
2018-08-17
Zweitaktmotor iliti dvotaktni motor
2018-04-05
Pišite mi!   HOME   GASTRONOMIJA   PUTOPISI   RONJENJE   SAVJETI   SLASTICE   TEHNIKA  
Prijenos i objava dijela i cijelog teksta s ovog bloga je moguć samo uz dozvolu autora. Postavljanje linkova na bilo koju adresu iz ovog bloga je moguća bez dozvole autora.