VRIJEME NA DVA KOTACA

by Nebojsa Subanovic

Dvorac duhova u Bosiljevu

2018-10-20 Do sada pročitan 1305 puta

Googlam neki dan, tražim nešto o dvorcima Hrvatske i naletim na članak o starom gradu, dvorcu, nedaleko Bosiljeva. Gledam slike dvorca i samo jedna misao mi u glavi - ja to moram vidjeti! Ja moram otići tamo i to vidjeti!

Kasnolistopadska, sunčana i topla subota idealan je dan za izlet u Bosiljevo.  Na izmaku prijepodneva montiram zimsku podstavu na motorističko odijelo - da, sunčano je, da, izgleda toplo, no u ovo doba godine se na motoru već treba dobro zaštititi od vjetra i hladnoće.

Tankiram i izlazim na autocestu za Karlovac. Lako svladavam tu dionicu puta, prolazim gradom koji mi već pola stoljeća služi samo za tranizit i tek koje rijetko tankiranje, i svaki puta pomislim kako ipak, jednom, moram doći u Karlovac, vidjeti taj grad, obići slatkovodni akvarij, pogledati tvrđavu… Jednom, obećajem.

Gornje Mrzlo Polje. Zaustavljam se u birtiji u kojoj obično staju motoristi na putu prema ili na povratku s Lujzijane ili Jozefine, starih carskih cesta prema moru. Kava. Montiram navigatoricu Emiliju na vjetrobran i vezujem je špagom za upravljač. Nije mi se dalo pamtiti mapu, a znam da negdje moram s Lujzijane skrenuti prema Bosiljevu.

U Dugoj Resi produžujem na Lujzijanu i uživam u njenim šestarskim zavojima. Zmijugamo tako Dragica i ja, prelazimo most na Dobri, smaragdno zelenoj rijeci koja se na sjevernom rubu Karlovca ulijeva u Kupu.

Jednim okom povremeno pogledavam Emiliju, no plava linija je postojano krivudava, bez naglih lomova.  Na ulazu u Bosance plava se linija odjednom lomi ulijevo. Usporavam i na raskršću uočavam putokaz za Bosiljevo. Skrećem i istraživački umjerenom brzinom nastavljam prema Bosiljevu, mjestu za kojeg svi znaju, ali nitko u njemu bio nije. Prolazim ispod autoceste i ulazim u mjesto. Nekako je raštrkano, desno preko polja, u šumi na obroncima brda, uočavam dvorac!

I odavde njegova pojava oduzima dah! Samo, kako do njega? Emiliji baš i nije poznat. Moram naći nekog domaćeg, ali na cesti nema nikoga. Ni u dvorištima. Ama baš nikoga! Crkva, ni tamo nikoga, skrećem lijevo prema nečemu što mi liči na centar. I dalje pustoš. Odjednom birtija, dva čovjeka na terasi. Zaustavljam se i pitam ih kako do starog grada. Moram se vratiti na glavnu cestu, nastaviti smjerom kako sam i došao i kod pilane skrenuti desno.

Vraćam se nazad, kod pilane je stvarno odvojak udesno, uska se cesta penje kroz šumu i nakon nekoliko stotina metara ugledam dvorac! Strmi prilaz na mali plato ispred zidina. Parkiram Dragicu i zvjeram okolo. To je pravi, pravcati dvorac! Na ulazu ploča s natpisom Zabranjen ulaz, ali vrata su otvorena.

Ulazim. Walt? Walt Disney? Alo? Jesi li to imao na umu kada si radio scenografiju za svoje crtiće? Hodam pomalo zaraslim dvorištem i gledam tu predivnu arhitekturu! Dvorac kakvog sam kao klinac zamišljao slušajući bajke o vitezovima, predivnim princezama i zmajevima.

Nažalost, malo je toga ostalo od nekadašnjeg sjaja i raskoši. Mrtvi prozori, oronuli zidovi, zlokobna tišina.

Penjem se drvenim stepeništem s izrezbarenom ogradom, daske pomalo škripe. Hodam hodnicima kojima su nekada hodali Fran Krsto Frankopan i Petar IV Zrinski, sobama gdje su kovali urotu protiv Habsburgovaca, gdje su planirali obranu od Turaka, gdje je Krsto Frankopan pisao svoje pjesme. Hodaju li njihovi duhovi i sada, tu sa mnom, gledaju li taj jad i bijedu na koje je spao njihov dvorac? Srame li se kao što se i ja sada sramim?

Nakon pogubljenja Zrinskog i Frankopana u Bečkom Novom Mestu, dvorac mijenja vlasnike, a za vrijeme Irca feldmaršala Lavala Nugenta, koji ga obnavlja i uređuje u srednjovjekovnom stilu, postaje središtem kulturnog i domoljubnog života cijelog hrvatskog plemstva, posebno pristaša hrvatskog narodnog preporoda.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća u njemu se održavaju subotnje zabave, a njegovi ga „subotnji korisnici“ održavaju i čuvaju koliko mogu. Dvorac je tada još uvijek u solidnom stanju, bilo je u njemu nešto sačuvanog namještaja i nešto vrijednih slika.

Devedesetih godina, dvorac dobiva u zakup neki novopečeni tajkun i tada počinje njegova devastacija. Sve što se moglo odnijeti, odnijeto je. Sada su tu samo zidovi, ali je pitanje koliko će i oni izdržati.

Hodam tim hodnicima i odajama, tiho i polako, osluškujući neću li čuti koji operni napjev, koju pjesmu, lupkanje čizama o drvene podove, zveckanje sablji o pasu, šuškanje krinolina, smijeh i žamor, zveket kristalnih čaša…

Danas su duhovi, očito tihi. A možda u tom njihovom svijetu ovaj dvorac i dalje živi u svom sjaju i raskoši, prepun života i radosti, no mojim osjetilima, osjetilima malog običnog smrtnika, taj svijet zauvijek ostaje nedokučiv ….

Napuštam dvorac duhova, s knedlom u grlu i tugom u srcu.

Izlazim na Lujzijanu, skrećem lijevo prema Severinu, treba mi jedno pivo da ispere svu gorčinu. Bezalkoholno pivo, naravno.

Najnoviji

Može i bez kavijara
2019-06-29
Misteriozna Rudolfina
2019-06-08
E, to ja zovem rutom!
2019-06-01
Magija Gorskog kotara
2019-05-25
U potrazi za duhovima karolinskih kirijaša
2019-05-11

Najčitaniji

U potrazi za Velebitskim Indijancima
2017-08-16
Tu ti je, prijatelju, fizika jako jednostavna
2018-09-25
Riana travelmakerica
2018-01-17
Od Zadra do Zagreba preko Karlobaga
2018-08-17
Kninska grmljavina
2018-08-05
Pišite mi!   HOME   GASTRONOMIJA   PUTOPISI   RONJENJE   SAVJETI   SLASTICE   TEHNIKA  
Prijenos i objava dijela i cijelog teksta s ovog bloga je moguć samo uz dozvolu autora. Postavljanje linkova na bilo koju adresu iz ovog bloga je moguća bez dozvole autora.