VRIJEME NA DVA KOTACA

by Nebojsa Subanovic

Trakošćan

2018-10-13 Do sada pročitan 844 puta

-Želim do Trakošćana, želim ga vidjeti- Đurđica će.

-Može, dobra ideja, prvi lijepi vikend i idemo u Trakošćan – slažem se s njom.

I tako, te tople, sunčane jesenje subote, nas troje, Đurđica, Teddy Biker Bear i ja krećemo na Dragici put Trakošćana.  

Sredinom listopada dani su već osjetno kraći, jutra i večeri prohladne, često s maglom tako da je, uglavnom sredina dana pogodna za motoriranje. Valja tu dodati i otpalo lišće koje se voli taložiti na cesti i zadržavati jutarnju rosu skoro do podneva, a tako natopljeno, sklisko je kao led.

No, ovi su dani iznimno topli, topliji od prosjeka što obećava ugodnu vožnju bez previše dodatne odjeće.

Odluka pada – tamo autocestom, a nazad starom cestom pa na pizzu u Oroslavje.

Vožnja autocestom može biti monotona, no, ako čovjek previše ne odvine gas, može bacati zjake lijevo i desno i uživati u pejzažima. Zagorje je za to vrlo zahvalno.

Bregi prošarani jesenjim bojama, od zelene preko žute i crvene do smeđe, gotovo cijeli spektar.

Nekoliko kilometara prije izlaska s autoceste zaustavljamo se na benzinskoj. Čisto malo protegnuti noge. Benzinska stanica je urezana u brijeg tako da se na vertikalnom zidu vidi cijela paleontologija Zagorja. Slojevi pješčenjačkih stijena govore o Panonskom moru, nastalom prije dvadesetak miliona godina.  Nekada davno, tu iznad moje glave, plivale su ribe, kitovi, glavonošci i ostali morski organizmi. Prije jedanaest miliona godina, Panonsko more, zvano Paratetis, gubi vezu sa Sredozemnim morem, salinitet se smanjuje, mijenja se flora i fauna. Šest, sedam miliona godina kasnije, od Paratetisa ostaju samo izolirana slatka ili boćata jezera po čijim obalama tumaraju dinoteriji, preteče današnjih slonova… Prije pet miliona godina od Paratetisa nema više ništa, samo ja stojim tako tu na bivšem dnu i kontempliram o panonskim kitovima.  Panta rhei, rekao bi moj prijatelj Heraklit iako pojma nije imao o Panonskom moru zvanom Paratetis.

Mogao bih tu stajati i maštati o kitovima Paratetisa, uzeti i lopatu pa malo pročeprkati, no, Trakošćan zove!

Silazimo s autoceste, poprilično skupe, i nastavljamo zmijugavom lokalnom cestom među otocima i po zaljevima Paratetisa. Vozim oprezno zbog lišća mada ga baš ne vidim puno po cesti. Uglavnom je još na granama uljepšavajući nam vožnju svojim bojama.

Trakošćan!

Rekao bih najočuvaniji i najljepši dvorac Hrvatske! I još otvoren za javnost! Ku'š ljepše! Bijel s tim grudobranima, okruglim kulama, centralnim tornjem crvenim krovovima… Walt? Walt Disney? Jesi li ti to imao na umu kad si radio svoje crtiće?

Burna je prošlost Trakošćana. Počinje krajem trinaestog stoljeća kao manja osmatračka utvrda za nadzor puta od Ptuja prema Bednjanskoj dolini. Prvi poznati vlasnici su grofovi Celjski, a zadnji obitelj Drašković. Današnji, rekli bi, rezidencijalni „štih“ mu daje podmaršal Juraj Drašković. Nakon Drugog svjetskog rata dvorac je nacionaliziran, a 1954. postaje muzej u vlasništvu Republike Hrvatske.

Ono što mu daje dodanu vrijednost su i očuvane okolne zgrade koje su bile u njegovom sastavu.

Želite li ući u kompleks i samo lunjati perivojem, to vas košta jednu kunu. Želite li, pak, cunjati mističnim odajama dvorca, morat ćete se isprsiti sa četrdeset kuna. Po osobi. Djeca upola manje.

Ulazimo! Samo šetnja perivojem.

No, na platou odmah nakon ulaza nekoliko štandova. Moram pogledati. Čovjek nam nudi da probamo neke uratke njegova OPG-a. Pa što da ne? Pravi je trgovac! Odlazimo s bocom kupinova vina. Ali što sad s njom? Nisam baš od volje hodati s vrećicom. Ništ'. Izlazim van, spremam bocu u bisagu, pokušavam opet ući s istom ulaznicom, a-a, ne pušta, odlazim do blagajne i ulazim s novom ulaznicom.

Park je predivan, održavan, čist, onakav kakav bi i trebao biti. Ponad nas dvorac. Malo se naslikavamo i ubrzo izbijamo na jezero.

Ne znam je li jezero ostatak Paratetisa, vjerojatno nije, nije to toliko ni bitno, bitno je da je predivno, nažalost nema dinoterija, samo gdje-gdje koji pas kojeg je vlasnik pustio s povodca.  No, ima ponton, a na pontonu terasa i šank! Sigurno i kava!

Dok tražimo slobodno mjesto, zaustavlja me Zdenko iz Mk Buba koji, zajedno sa svojom zakonitom, Romanom, završava ručak. Pridružujemo im se. Ćakula, naručujemo bijelu kavu. Kad čovjek donosi onaj bućkuriš od mućkalice! To uopće nije kava, ni ne miriši kao kava, ni okus nema kao kava! Ne znam kako to ljudi mogu piti!

Dan odmiče, želudac se prazni i signalizira kako bi rado da i njemu posvetim malo brige.

Odlazimo do Dragice koja nas strpljivo čeka na parkiralištu.

Zmijugamo prema Lepoglavi gdje skrećemo prema Zagrebu. Po izlasku iz kamenoloma cesta postaje vraški smotana. Na nekim mjestima to više nisu zavoji nego serpentine.

Oroslavje.

Dobar glas daleko se čuje, zoran dokaz te tvrdnje je restoran Oro-Goro gdje naručujemo jumbo pizzu. Možda su nam oči veće od želuca. Ma nebitno. Pizza je fantastična, bogata, s puno topljenog sira! Kao da su me pitali kakvu volim! Ostatak uzimamo kao dogy-bag.

U Zagreb dolazimo u večernjim satima. Spremamo Dragicu u garažu, a mi polako, zadovoljni, s noge na nogu, put kuće.

Najnoviji

U potrazi za duhovima karolinskih kirijaša
2019-05-11
Lujzijanom, caricom svih cesta
2019-04-21
Prva proljetna vožnja 2019
2019-03-23
Rebreather ili ronjenje bez mjehurića
2019-03-02
Šajeta
2019-01-13

Najčitaniji

U potrazi za Velebitskim Indijancima
2017-08-16
Riana travelmakerica
2018-01-17
Tu ti je, prijatelju, fizika jako jednostavna
2018-09-25
Od Zadra do Zagreba preko Karlobaga
2018-08-17
Vražji prolaz
2017-05-27
Pišite mi!   HOME   GASTRONOMIJA   PUTOPISI   RONJENJE   SAVJETI   SLASTICE   TEHNIKA  
Prijenos i objava dijela i cijelog teksta s ovog bloga je moguć samo uz dozvolu autora. Postavljanje linkova na bilo koju adresu iz ovog bloga je moguća bez dozvole autora.