VRIJEME NA DVA KOTACA

by Nebojsa Subanovic

Horor na dnu mora

2018-09-30 Do sada pročitan 1594 puta

Slike: Zrinka Magazin, Iva Brtan, Soniboj Posavec, UPA Rostrum Split i ja

Sredinom tog sunčanog subotnjeg prijepodneva, možda ipak malo bliže podnevu, naša mala ronilačka ekipa, Karla, Iva, Soniboj i ja, kreće put Šibenika na poziv lokalnog ronilačkog centra Mediteraneo. Povod? Eko akcija čišćenja podmorja ispred šibenske rive, nekih 380 metara duljine i dvadesetak metara širine.

Kava u Borju već je odavno ritual koji ne preskačem, uspijevam zaraziti i moju ronilačku ekipu. Kao da bi  nepridržavanje zazvalo zlu kob, a mi ne želimo iskušavati sreću!

Idući pit-stop je Zadar u kom „ručamo“ u svjetski poznatom lancu brze hrane, a potom i naš krajnji cilj,  Šibenik.

Ne znam na čemu je bio projektant prometa toga grada, ali bilo je to nešto „zelo moćno“. Iva pali Google Maps u nastojanju da pronađemo hostel. Teta na Google Mapsu se dobro borila sa šibenskim prometnicama sve dok nismo došli nadomak hostela. Onda se pogubila. A mi izgubili. Fulali smo nekih pet-šest kućnih brojeva, nazad ne možemo jer je ulica jednosmjerna. Ništa, idemo probati ponovo. Google Maps iscrtava neku putanju, čini mi se preko Obrovca…  Nema nam druge nego krenuti. Nakon kilometar-dva cesta postaje dvosmjerna, okrećem se i krećemo nazad. Možda ovako bude kraće. Teta iz Google Mapsa nas provlači nekim uskim zakrčenim uličicama, ali ovoga puta uspijevamo!

Hostel Scala više liči na hotel nego na hostel!

Sobe su ganc nove, totalna ludnica!

Nakon smještaja odlazimo u kasnopopodnevnu šetnju rivom. Gledam dno, ali ne vidim nikakvog smeća. Zašto su nas zvali? Što ćemo čistiti? Pa tu nema ničeg! No dobro, koja boca dalje, u dubini, to se brzo počisti…

Navečer nas Krešo, jedan od organizatora, zove k sebi doma na druženje. Iva vodi šibenskim uličicama, točnije, teta Google Mapsa na njenom mobitelu.

Bio sam nekoliko puta u Šibeniku, ali nikada nisam hodao ovim uličicama. Ostajem bez daha od divljenja! Arhitektonski kaos! Ali kaos pun šarma i neke čarolije! Kuće su građene, dozidavane u raznim epohama, raznim stilovima, ali sve to u konačnici daje jednu bajkovitu kakofoniju zidova, stepenica, prozora, vrata, uličica…

Ne znam jesmo li u Krešinom stanu ili birtiji. Naime, što god netko poželi piti, on to odnekud vadi! I konjak! Ja sam na crnom vinu. Oko pola jedan idemo u hostel, sutra, zapravo danas, ipak je radni dan! Kasnije čujem kako su neki ostali do pet ujutro…

Nedjeljno jutro počinje jutarnjim brifingom.

Krešo daje osnovne informacije o organizatorima, sponzorima, samoj akciji, što i gdje čistimo, a onda slijedi ronilački doručak! Gledam koliko su toga spremili, očito nas čeka žestok posao.

Ronilački centar Mediteraneo za ovu akciju osigurao mi je svu opremu! Od odijela preko kompenzacijskog prsluka do maske. Ove zime moram nabaviti svoju opremu. Penjemo se na brod kluba, tražim svoju opremu. Sve je tu! Ehm, odijelo koje se kopča na leđima, od ramena do ramena, takvo još nisam koristio. Navlačim ga, ali čini mi se malo. Soniboj jedva zatvara patentni zatvarač, a ja se osjećam kao parizer. Drugi puta ću reći kako imam dva metra i sto pedeset kila! Istežem ruke, ramena pokušavajući ga malo rastegnuti. Možda u moru… Pripremam prsluk i bocu, slažem olovo na remen, nešto u džepove prsluka. Nakon nekog vremena sam spreman. Napumpavam prsluk i skačem u more gdje me već čeka Iva. Ona je moj buddy. Ali nešto je čudno s mojim prslukom! Kao da se ispuhao! Opet ga napumpavam kako ne bih nekontrolirano potonuo. I čujem šuštanje iza leđa. Soniboj kontrolira, da, prsluk pušta! A što sad? Ne da mi se tražiti drugi, idem s ovim, morat ću stalno raditi s njim kako bih održavao plovnost. Osim toga, čišćenje sigurno neće dugo trajati. Pokazujem Ivi da zaranjamo. Čim se površina zatvorila nada mnom, nalazim se u „oblaku“ mulja! Ronioci koji su ušli prvi digli su fini mulj s dna. Gubim Ivu. Gubim sebe. Vidljivost je manja od duljine ruke. Nema veze. Idem polako dolje i prema naprijed. Dublje od dna ne mogu. Odjednom izlazim iz tog oblaka. Gledam oko sebe, dolje je jedan ronilac, ali mislim kako nije Iva. Spuštam se do njega i tada postajem svjestan užasa!

Gledam dno i prožima me jeza!

Horror!

Ovakvu scenografiju ne bi mogao smisliti ni Stephen King!

Užas! Ostajem bez riječi! Dobro, tu dolje ionako ne bih mogao govoriti i da hoću. Ali taj šok. Toliko smeća! Ma je li to moguće???

Kuda god mi pogled seže, lijevo, desno, dolje niz padinu, gore prema obali, sve je puno smeća: boca, čaša, tanjura, automobilskih guma, stolica, kanistera, tu je i nekoliko wc školjki, vodokotlića…

Ima li tu uopće života?

Neki ježevi. Oni vole kemijski čisto more, znači bar što se toga tiče sam siguran. Osim ako, u ovakvom okruženju, nisu mutirali. Nadam se da nisu. Nekoliko periski viri između boca i čaša.

Koliko li se to smeće nakuplja na morskome dnu? Gledam sedimente na staklenim predmetima. Nisu dugo u moru. Bar ovi u prvom sloju, izgleda kako ih ispod ovog gornjeg ima još...

Kao da se smeće dulje vrijeme odlaže u more. Nije mi jasno tko to može raditi?! Pa bar sada ima kontejnera...

Proučavam vrstu staklenog smeća, uglavnom su to boce i čaše koje su redovni inventar birtija.

Zgodna krigla. Hoću li je zadržati? Ma ne, ide u vreću za smeće.

Skupljam boce, čaše, pepeljare u tom postapokaliptičkom okruženju. Pa toga ima toliko da nema šanse da mi to sve povadimo! Trebalo bi desetak ovakvih akcija pa da se vidi neki rezultat.

Na nekih petnaestak metara dubine hvatam jednu metalnu stolicu i pokušavam je izvući. Vraški je teška. Jednom rukom držim stolicu, drugom napumpavam prsluk. Izranjam, daleko sam od obale, čovjek u čamcu me ne vidi, naprosto ne mogu više držati stolicu, da bar imam slobodne obje ruke. Plivam prema obali, no u jednom trenutku mi stolica isklizne iz ruke. Dolazim u plićak sav uspuhan i iznuren. Odmaram nekoliko minuta dok mi se disanje nije ujednačilo i smirilo. Ponovo zaranjam. Ne mogu naći tu stolicu…

Nakon sat vremena ostaje mi još pedeset od početnih dvjesto bara zraka. Vrijeme za zamjenu boce. Dok na brodu mijenjam bocu, izranja jedan od iskusnih ronilaca i pitam ga koliko je njemu ostalo zraka. Sto pedeset bara kaže. A meni u sličnom vremenu samo pedeset. Uzimajući u obzir moje neiskustvo, po svemu sudeći moj prsluk je „iscurio“ barem sedamdeset i pet bara. Puno.

Ponovo zaranjam.

Nalazim Ivu.

Potom je opet gubim, ali nailazim na Soniboja.

Nemam sat tako da mi je tlakomjer jedini instrument. Na sto bara zraka izranjam. Dosta je bilo. Umoran sam kao pas. Ovaj zaron je bio samo pola sata.

Ako mornarski kruh ima sedam kora, ronilački ima barem četrnaest!

Skidam opremu, perem je u slatkoj vodi i spremam gdje sam je i našao.

U nekih dva sata, koliko je trajalo samo ronjenje, nas petnaestak ronilaca izvadilo je dva kontejnera smeća. Dolje se to nije ni primijetilo.

Osobno sam izvadio komplet automobilskih guma, zajedno s rezervom, porculanski servis, plitke i duboke tanjure te nebrojeno čaša, boca i pepeljara.

Na kraju nas organizator časti fantastičnim roštiljem! To je bila točka na i! Završni krešendo ove akcije.

Ovo mi je bila prva eko akcija čišćenja podmorja. Neprocjenjivo iskustvo uz nekoliko kardinalnih ronilačkih grešaka. Srećom, bez posljedica. Siguran sam da ću ići na svaku iduću eko akciju na koju budem mogao!

Moralna je obaveza svakoga od nas, bio on ronilac ili ne, čuvati i paziti, ne samo naše, već sva svjetska mora i oceane.

Prije četiristo miliona godina smo ispuzali iz njih i sada im dugujemo bar toliko da ih držimo čistima!

Najnoviji

U potrazi za duhovima karolinskih kirijaša
2019-05-11
Lujzijanom, caricom svih cesta
2019-04-21
Prva proljetna vožnja 2019
2019-03-23
Rebreather ili ronjenje bez mjehurića
2019-03-02
Šajeta
2019-01-13

Najčitaniji

U potrazi za Velebitskim Indijancima
2017-08-16
Riana travelmakerica
2018-01-17
Tu ti je, prijatelju, fizika jako jednostavna
2018-09-25
Od Zadra do Zagreba preko Karlobaga
2018-08-17
Vražji prolaz
2017-05-27
Pišite mi!   HOME   GASTRONOMIJA   PUTOPISI   RONJENJE   SAVJETI   SLASTICE   TEHNIKA  
Prijenos i objava dijela i cijelog teksta s ovog bloga je moguć samo uz dozvolu autora. Postavljanje linkova na bilo koju adresu iz ovog bloga je moguća bez dozvole autora.