VRIJEME NA DVA KOTACA

by Nebojsa Subanovic

Od Zadra do Zagreba preko Karlobaga

2018-08-17 Do sada pročitan 3260 puta

Nakon sat i nešto postajem siguran kako sam uspio napraviti sve zadnje radnje zatvaranja kuće u Diklu za zimsko mirovanje. Ugasio bojler, očitao struju i vodu, spremio sve stolice i stolove na terasi i još sijaset drugih sitnica.

U dvorištu su još samo Teddy Biker Bear, ruksak, torba s laptopom i Dragica - liči mi na dvorište Alcatraza, betonsko, bijelo, prazno.  Laptop spremam u kofer, ruksak učvršćujem na suvozačevo mjesto, a Teddy Biker Beara na guvernal. Sve je spremno za veliki povratak s godišnjeg odmora.

Petnaestak minuta iza deset izlazimo nas troje, Teddy Biker Bear, Dragica i ja na Ninsku cestu i upadamo u gužvu. Nisam spreman pretjecati beskrajnu kolonu. Pred nama je još puno sati putovanja, nikuda nam se ne žuri.

Izlazak na Jadransku magistralu je kao Bronhi – lakše se diše, promet je umjeren, uspijevam održavati mojih omiljenih 80 km/h. Prolazim skretanje za autocestu i nastavljam prema starom Masleničkom mostu gdje radim prvu pauzu. Na odmorištu kod mosta reklama za bungee jumping. U meni se lome znatiželja i strah. I ovoga puta je prevladao strah. Ali jednom neće. Znam to. Samo moram biti strpljiv i skočit ću.

Prelazim most i nastavljam prema Starigradu. Od Selina do Starigrada izbjegavam turiste koji izlijeću i bez imalo srama oduzimaju prednost, dostavne kamione, pješake s plažnim rekvizitima….

A nakon Tribunja, nekog Tribunja, ima ih mnoštvo, zavoji. Bezbrojni zavoji. Često lancima izbrušenog asfalta. Srećom nema nekog prometa pa se bavim samo cestom. Ne mogu reći kako sam ljubitelj Magistrale iako je omiljena među motoristima. Meni nije. Povremeno tek bacam kratki pogled na mjesečev Pag, plava boja mora slaže se s bež bojom otoka. Aristokratska kombinacija.

U dnu uskih i dubokih zaljeva, tamo gdje magistrala zavija do morske bolesti, mala pitoreskna mjesta s par kućica i molićem za kojeg je vezano nekoliko kaića. Zanima me kako bi to Van Gogh naslikao.

Nasuprot plavom Velebitskom kanalu diže se Velebit, siv sa zelenim pjegama makije. A iznad Velebita vrhovi kumulusa kongestusa i kumulonimbusa na ličkoj strani! Opet je prognoza na portalu www.meteo-info.hr točna, lokalni grmljavinski pljuskovi u Lici i Gorskom kotaru. Jedan prosječan kumulonimbus može sadržavati do sto miliona tona vodenih produkata, vode u tekućem ili krutom stanju. Vrlo moćan atmosferski toplinski stoj.

I konačno Karlobag u vidokrugu! Ima još dosta zavoja do njega, ali ga vidim. Više mi je dosta zavoja. Ovih zavoja. Želim one blage, široke zavoje gdje Dragica i ja možemo lagano lelujati…

Parkiram Dragicu ispred prve ugostiteljske terase. Trebam odmor. I kavu. Karlobag ću razgledavati nekom drugom prilikom.

Nakon nekih pola sada nas troje nastavljamo svoje putešestvije. Odmah iza benzinske postaje skrećemo desno i počinjemo penjanje na Velebit. S druge strane su to sada već ozbiljni kumulonimbusi. Nema veze, imam kišno odijelo.

Kako se penjem zrak postaje oštriji, dišem punim plućima, a pogled sve fascinantniji. Cesta je sasvim solidna, samo dvije-tri serpentine. Svidjela mi se na prvi pogled, na prvu vožnju.

U jednom trenutku krajičkom oka spazim mali odvojak na lijevoj strani s putokazom „Vidikovac Kubus“. Nakon parsto metara ugledam tunel, aha! to su sigurno vrata u Liku, iznad kamena kocka na postolju. Okrećem se i vraćam do onog odvojka i vozim do podnožja vidikovca.

Gotovo oholo parkiram Dragicu blizu samih kamenih stepenica i penjem se do Kubusa. Na jednoj strani piše, prevedeno s latinskog, „Ferdinand I, Austrijski car, 1857“. Prvu cestovnu vezu Gospić-Karlobag dao je napraviti austrijski car Josip II 1750. godine nazvavši je Terezijana po svojoj majci Mariji Tereziji. Cesta je tijekom povijesti nekoliko puta rekonstruirana i preložena tako da je danas gotovo nemoguće utvrditi njenu originalnu trasu. Zadnja rekonstrukcija bila je 1964-68., kada dobiva i asfaltni sloj.

Još malo uživam u svježem planinskom zraku i pogledu. Ne znam je l' bi prije gledao prema moru i otocima ili na drugu stranu, prema Velebitu. No, matematika je neumoljiva, preda mnom je više kilometara nego iza mene. Sjedam na Dragicu i krećemo dalje. Uključujem se na Terezijanu i lagano vijugamo zavojima. Oblaci iznad i oko mene izgledaju prijeteći, ovoga puta mi kiša ne gine. Možda ne još tu, ali tamo oko Gospića sigurno!

Sada se prepuštam užitcima vožnje Velebitom. Ili kroz Velebit? Kako se to kaže? Jesam li uopće još na Velebitu? Teško je reći gdje on prestaje.

Gospić. Grad kojeg definitivno treba proučiti. Nekom drugom prilikom. Ovoga puta me zanima njegova gastronomska ponuda, konkretno hamburgeri. Lani sam u njemu jeo fantastičan cheeseburger. No, k'o za vraga, nisam zabilježio gdje! A sada ulazim s druge strane, grozničavo pokušavam naći tu ulicu, taj fast food. Ništa. Mrka kapa. Nekolicina tinejdžera u bijelome, prometna mladež, oni moraju znati.

Stajem kraj njih.

- Momci, di se ovdje jede najbolji hamburger? Ono, fast food?

Odgovaraju mi nešto u jedan glas, ništa ih ne razumijem. Pokušavam razmrsiti situaciju ponavljajući fragmente njihovih rečenica. Nakon nekoliko pokušaja dolazim do potpune informacije, vozim ravno još parsto metara i onda s lijeve strane postoji fast food, nešto kao fast food i zove se Kavana Milinković.

Vozim polako i stvarno, na lijevoj strani ugledam kavanu Milinković. Uz terasu neki batrljak od cestice, parkiram tamo.

- Sjednite ispod suncobrana – kaže mi konobar – sigurno će pasti.

- Hvala vam! Da, sigurno će pasti – gledam u antracitne baze oblaka.

Naručujem cheeseburger s jajetom i svim dodacima. I bezalkoholno pivo. To nije ono mjesto od lani, ali nema veze, riskiram.

I rizik se isplatio! Fantastičan cheeseburger! Svakako preporučujem ako volite tu vrstu hrane. Ja obožavam. Burgeri već odavna ne spadaju u junk food, ako ikada i jesu.

Pljusak. Kvragu. A ništa, sve po prognozi

Nakon nekih sat vremena kiša prestaje. Vrijeme za polazak. Tražim putokaze za Plitvička jezera i nalazim ih bez problema. Volim ovu cestu što vodi od Gospića do Korenice. Malo ravno, malo blagi zavoji, pa opet malo ravno, pa opet blagi zavoji. Idealno!

Iza Ličkog Osika kapi kiše. Pa kiša. Stara bajkerska uzrečica kaže: tko na motoru pokisao nije, na motoru se ni vozio nije. Srećom je cesta čista, isprana prijašnjim kišama toga dana pa Dragičine gume sasvim dobro drže, kao da vozim po suhom. Nešto prije sela Bunići tri nezgodne serpentine i na njima valja biti oprezan. Srećom tu kiša više ne pada i cesta je suha.

Korenica. Ono što mi treba u Korenici je benzinara. Ja sam se namirio u Gospiću, sada je vrijeme za Dragicu. Srećom nema gužve i brzo rješavam tankiranje. Mičem Dragicu u stranu kako bih oslobodio mjesto kod pumpe jer mi treba mali predah, pa kad sam već stao… Ovoga puta ću preskočiti Borje. U Gospiću sam se zadržao dulje nego sam planirao, tako da će idući pit-stop biti u Turnju.

Dok tako gledam u prazno, na tankiranje dolazi grupa bajkera na putnim endurima, uglavnom BMW-ima. Njih šest-sedam, i odmah okupiraju sve pumpe na benzinari. Zanimljiv prizor.

Plitvice. Naš nacionalni park, danas više liči na lunapark. Loš lunapark. Automobili parkirani posvuda, neki doslovno vise s ruba ceste. Nekada, prije tridesetak godina, ovakvo nešto nije bilo moguće. Ne zato što turista nije bilo nego zato što je parkiranje uz rub plitvičke ceste zabranjeno! Očito je glad za novcem i zaradom iznad prometnih pravila i propisa.

Do Turnja vozim „žmirečki“. D1 od Karlovca do Udbine znam napamet. Prošao sam je nebrojeno puta. Opet uspijevam držati mojih 80 km/h. Od kamiona  na cesti su samo hladnjače koje ionako voze brže od mene.

Turanj. Birtija kraj Muzeja Domovinskog rata, moj redovni pit-stop, coffee-break, na ovoj cesti. Danas neću razgledavati tenkove, topove i oklopna vozila, samo kava. Sunce se približava horizontu i sada već nekako priželjkujem Zagreb. No čini mi se kako u tom muzeju na otvorenom imaju neke nove eksponate. Slijedeći puta ću se malo igrati…

A1. Dosadan kao i svaka autocesta. Stavljam noge na naslone na crash-baru i glumim Pitera Fondu. I tako šeretski vozim do naplatnih kućica.

U Zagreb ulazim s prvim mrakom. Na putu sam bio deset sati i pet minuta te prešao 338 kilometara. E, to ja zovem motoriranjem!

 

Pročitajte još:

 

Preko Kravarskog do Zadra

U potrazi za Velebitskim Indijancima

Kad neće do Paga, hoće do Nina

 

Najnoviji

Renesansna bajka u Koprivnici
2019-08-24
Svuda pojdi, doma preko Velebita dojdi
2019-08-10
Buffalo Bill City
2019-08-09
Kapilarama Bukovice do izvora Krupe
2019-08-05
O bajkama, bajkerima i manastirima
2019-07-30

Najčitaniji

U potrazi za Velebitskim Indijancima
2017-08-16
Tu ti je, prijatelju, fizika jako jednostavna
2018-09-25
Riana travelmakerica
2018-01-17
Od Zadra do Zagreba preko Karlobaga
2018-08-17
A zimi, a ljeti
2018-02-17
Pišite mi!   HOME   GASTRONOMIJA   PUTOPISI   RONJENJE   SAVJETI   SLASTICE   TEHNIKA  
Prijenos i objava dijela i cijelog teksta s ovog bloga je moguć samo uz dozvolu autora. Postavljanje linkova na bilo koju adresu iz ovog bloga je moguća bez dozvole autora.