VRIJEME NA DVA KOTACA

by Nebojsa Subanovic

Povratak

2018-06-15 Do sada pročitan 756 puta

Fotografije: Iva Brtan, Dražen Čačić i ja

 

Što se moglo zbiti što se ne bi rodilo iz nas samih? A što je moglo biti iz nas što već nismo poznavali?

André Gide, Zemaljska hrana, 1917.

 

Prije nekih 400 miliona godina jedan je vodeni kralježnjak napravio svoj prvi kopneni korak. Mali korak za hrabrog vodenog kralježnjaka, ali ogroman, najveći ikada, za živa bića na našem plavom planetu. Taj mali korak, taj izlazak iz mora, omogućio je da 400 miliona godina kasnije jedan drugi hrabri kralježnjak, iz reda primata, podreda Haplorrhina, vrste Homo Sapiensa, nakon svog prvog koraka na jednom drugom nebeskom tijelu izgovori „Ovo je mali korak za čovjeka, ali velik za čovječanstvo“.  Danas znamo da se ovaj drugi kralježnjak zvao Neil Alden Armstrong dok ime onog prvog nije ostalo zapamćeno. Ne znamo čak niti kojeg je roda bio, a kamoli vrste. Jedino što o njemu znamo je da je postojao. I da je bio vraški hrabar.

Tijekom tih 400 miliona godina šalabajzanja po kopnu, neki su se kralježnjaci odlučili vratiti. Teško je sada govoriti o tome što ih je na to nagnalo, možda prehrana, možda razmnožavanje ili možda bijeg od predatora iako su ih predatori čekali i u moru. Kako god, tim povratkom su se razvili ihtiosaurusi, plesiosaurusi, mezosaurusi,  kitovi, tuljani, delfini, morski lavovi, morževi, morske krave, ....

Tog lipanjskog petka naša mala grupa, članovi Ronilačkog kluba Zaron iz Krapinskih Toplica, Šiljo, Iva, Lorena, Ernest, Dražen i ja krećemo na povratak, povratak u našu daleku postojbinu – more. Ok, dobro, ne baš da bi evoluirali u neku novu vrstu, na primjer Homo Maris ili Homo Adriaticus, nego eto, na jedan mali izlet u medij iz kojeg smo nekada daaavno, prije 400 miliona godina, potekli. Destinacija: Ronilački centar Kostrena kraj Rijeke.

Čovjek se tako lako navuče na ronjenje. Tako brzo „postaje“ dio tog podvodnog svijeta, tako brzo mu taj strani pejzaž postaje „domaći“, njegov. Možda u našem „ribljem“ dijelu mozga postoji sjećanje na vrijeme dok smo živjeli u moru, sjećanje koje se u genima prenosi s generacije na generaciju, s vrste na vrstu. Potegnemo li liniju poveznicu od svakog živog bića koje danas živi na Zemlji, njen kraj, ili početak će biti u nekom od prethistorijskih oceana.

Kostrenu volim još iz prošlog života. Ne onog kada sam bio gladijator u Pulskoj areni, nego iz vremena dok sam s bivšom ženom, Riječankom, dolazio tamo na kupanje. Kostrena, Žurkovo, je meni najljepši dio Riječke rivijere. I definitivno ima najčišće more na tom području.

Ono nešto opreme što smo ponijeli vadimo iz auta, a ostalo ćemo unajmiti u Ronilačkom centru Kostrena. Marko mi daje odijelo, ono koje sam nosio i zadnji puta, pojas s dvanaest kila olova, zadnji puta se to pokazala kao dobra mjerica, te bocu s komprimiranim zrakom.  Montiram bocu na ronilački jacket, poprilično je dugačka, visjet će mi ispod pasa. Spajam regulator, prikapčam cijev inflatora, kontroliram ispravnost pokušavajući udahnuti kroz usnik, ne ide, znači, ispravan je, lijevom rukom uzimam pomoćni usnik i manometar, lagano stisnem ventil na usniku i otvorim glavni ventil na boci. Zrak jurne u cijevi i zašišti izlazeći kroz pomoćni usnik. Jacket s bocom je spreman.

Jesam li ja spreman?

Spreman za povratak?

Jesam!

Navlačim neoprensko ronilačko odijelo, zabacujem jacket s bocom na leđa i lagano ga učvršćujem. Prva greška koju ću uskoro skupo platiti. Fino podešavanje je na dnu, na tri metra dubine. Navlačim masku i spuštam je „oko vrata“.

Uzimam peraje i pojas s olovima u ruke te krećem stepenicama prema moru. Druga greška koju ću uskoro skupo platiti!

Ulazim u more, obuvam peraje i pokušavam opasati pojas s olovom. Dvanaest kila. I boca čiji donji dio pada ispod pasa. One dvije greške dolaze na naplatu. Skupu. Grupa me čeka i gleda što to radim. A ja samo pokušavam opasati taj prokleti pojas s olovima! I ne mogu! Ne mogu ga provući ispod boce! Nikako! Kako god se postavio, ne mogu. Vičem im što se dešava. Dolazi instruktor Šiljo i pokušava pomoći. Sada još više plaćam grešku! Salve smijeha dopiru do mojih ušiju iako su ispod neoprenske kapuljače!

-Znate kaj, Nebojša, - govor mi Lorena dok poslije izlazimo iz mora, - prvo si stavite pojas z olovom i peraje, a onda si denete džeketa s bocom.

Da, naravno, tako jednostavno. Toliko puta ponovljeno u bazenu.

Zajedničkim snagama Šiljo i ja nekako namještamo taj pojas s olovom i naše malo društvo je spremno početi svoj povratak u prvobitnu postojbinu svih živih bića na Zemlji. Dobro, prije 400 miliona godina Jadran nije postojao, nije bilo čak ni Sredozemnog mora, no to nije bitno. Bila su mora i oceani vrlo sličnog sastava kao ova današnja.

Danas smo tu, u podmorju, možda stranci, no to je samo dojam na prvi pogled. Prosječan čovjek može ovdje opstati oko minutu, no mi smo naučili kako disati pod vodom, sada znamo kako možemo u ovom iskonskom okruženju boraviti puno dulje, kako možemo „evocirati“ naše „riblje“ uspomene, kako se možemo osjećati oslobođeni sile teže, oslobođeni svih problema koji postoje „tamo gore“, na suhom.

Spuštamo se uza podmorski zid, prolazimo kroz jata malih riba, ne bježe, kao da je sasvim normalo da smo tu, kao da tu i pripadamo. Zavirujem u rupe i škrape, javlja li se to iskonski lovac u meni, onaj predator koji je prije više od 400 miliona godina isto tako zavirivao ispod škrapa tražeći plijen? Plesiousaurus?

Trideset i jedan metar. To je moj osobni dubinski rekord. Danas mi je to važno, danas sam još mladi ronilac, ovo mi je tek peti zaron. Još neko vrijeme će mi ti metri biti bitni, ti neki rekordi. Tako je to u svakom početku. Znam da će mi uskoro biti nebitno ronim li na tri, trideset ili četrdeset metara, da će ti metri biti samo sredstvo da bih došao do nekog lokaliteta kojeg želim vidjeti.

Toga dana zaranjamo još dva puta. U trećem zaronu idemo samo do trinaest metara, ne smijemo dublje. Ronjenje je ipak aktivnost u kojoj dolazi do promjene kemizma unutar našeg tijela. Postoje neke granice u kojima su te promjene male, za prosječnog čovjeka nebitne i zanemarive. Moramo ih se držati. Postoje tehnike kako se može sigurno prijeći te granice, kako se može ići dublje, biti dulje bez posljedica, no, to će malo pričekati.

Na povratku kući malo kontempliram, onako, u sebi. Predak svih današnjih kitova, Pakicetus, četveronožna životinja koja je ličila na današnjeg omanjeg psa, vratio se u more prije 54 miliona godina. U tih 54 miliona godina jedan njegov potomak je evoluirao u najveću životinju koja je ikada živjela na Zemlji – plavetnog kita. Što bi se desilo kada bi se čovjek odlučio na taj korak – vratiti se u more? Kako bi izgledao taj Homo Maris? Pa vjerojatno bi u konačnici poprimio riboliki izgled. Kao ihtiosaurusi, prethistorijski dinosaurusi koji su odlučili vratiti se u mora. Kao i kitovi ili delfini, kao što će jednom i pingvini više ličiti na ribe nego na ptice.

No, ljudi se nikada neće odlučiti na taj korak. Mnoštvo je razloga tome. Možda će jednom graditi podmorske kolonije, o čemu je maštao Jacques Cousteau prije pola stoljeća. Možda, ali sam skeptičan. Čovjek se okrenuo Svemiru, što je možda i dobro – tako će podvodni svijet ostati pošteđen njegova utjecaja i prepušten nama roniocima na uživanje.

 

Najnoviji

U potrazi za duhovima karolinskih kirijaša
2019-05-11
Lujzijanom, caricom svih cesta
2019-04-21
Prva proljetna vožnja 2019
2019-03-23
Rebreather ili ronjenje bez mjehurića
2019-03-02
Šajeta
2019-01-13

Najčitaniji

U potrazi za Velebitskim Indijancima
2017-08-16
Riana travelmakerica
2018-01-17
Tu ti je, prijatelju, fizika jako jednostavna
2018-09-25
Od Zadra do Zagreba preko Karlobaga
2018-08-17
Vražji prolaz
2017-05-27
Pišite mi!   HOME   GASTRONOMIJA   PUTOPISI   RONJENJE   SAVJETI   SLASTICE   TEHNIKA  
Prijenos i objava dijela i cijelog teksta s ovog bloga je moguć samo uz dozvolu autora. Postavljanje linkova na bilo koju adresu iz ovog bloga je moguća bez dozvole autora.