VRIJEME NA DVA KOTACA

by Nebojsa Subanovic

Mojih prvih trideset metara

2018-06-01 Do sada pročitan 1073 puta

Fotografije: Iva Brtan, Roman Krsnik i ja

Trideset metara. Prosječan čovjek to pretrči za osam sekundi, gepard za nešto manje od jedne. Rekao bi netko, prava sitnica. Samo 30 metara. Trećina duljine nogometnog igrališta.

No meni je za tih trideset metara trebalo 57 godina! Pedeset i sedam godina da zaronim na dubinu od trideset metara!

Vidim taj vaš upitnik iznad glave. Evo kako je to bilo.

Sve u našem životu, sve što smo napravili, radimo ili ćemo tek napraviti počinje našim rođenjem. Tada počinje vremenski niz događaja koji nas vode iz jednog u drugi, u treći i tako do samog kraja. Moje ronjenje s bocama ne počinje 15. travnja 2018. kada me je Gordan potegnuo u dubine školskog bazena u Vodenom svijetu Aqua Vivae u Krapinskim Toplicama. Ono počinje puuuuno ranije, počinje prije  pedeset i sedam godina, nekim, meni danas zaboravljenim događajima, nastavlja se u vrijeme kada sam se kao klinac hranio crno-bijelim dokumentarcima Jacquesa Cousteaua, pa ljetnim ronjenjima na dah i maštanjima o ronjenju s bocama, preko „Znaš, upisala sam tečaj ronjenja“, Veroničinih riječi prije početka jednog sata plesnog tečaja i kasnije njenih opisa ronilačkih izleta te sve do tog kobnog 15. travnja i Đurđičinih riječi „Danas mi je ročkas, mogu si ispuniti želju koju želim, a to je da ti zaroniš“. Tog dana je to bilo do 3,45 metara!

Mjesec i pol kasnije, vozimo se instruktor Šiljo, Lorena, Vesna, Iva, Roman i ja prema Rijeci, s krajnjom destinacijom Žurkovo. Naravno, u dva auta, da ne bi bilo zabune. Osobno, Žurkovo mi je najljepše kupalište na potezu Crikvenica-Lovran, ali mi sada putujemo tamo sa sasvim drugim ciljem, a ne kupanjem.

Malo lutanja po Kostreni i eto nas u Ronilačkom centru Kostrena. Šiljo dogovara s Bojanom, voditeljem centra, najam boca, mog odijela i olova. Marko me odmjerava i uz „Mislim da će ovo biti sasvim OK“ dodaje mi neoprensko ronilačko odijelo, a potom mi slaže i pojas s dvanaest kilograma olova.

Montiramo opremu. Pričvršćujem bocu za jacket, prišarafljujem regulatore, utičem inflator jacketa u njegov ventil, kontroliram ispravnost usnika, otvaram ventil na boci i zrak pod tlakom, i onaj zrak koji život znači, a kojeg tu vani uzimamo zdravo za gotovo, jurne u cijevi. Nosim jacket s bocom do pred sam ulaz u more, a neki sve to naprte na leđa i tako se spuštaju po tih dvadesetak stepenica.

Ovdje je ulaz u more blag i šljunčan. Napuhujem jacket i razmišljam što prvo? Obuti peraje pa navući jacket s bocom? Ili prvo jacket s bocom pa peraje. I tako se valjuškam u plićaku isprobavajući obje varijante. Nekoliko puta.

Konačno je sve na meni. Stavljam usnik u usta, kontroliram manometar, rezervni regulator… ali on pušta zrak! Tanki niz mjehurića lagano izlazi iz usnika na kraju žutog crijeva… Odlazim do Šilje i prijavljujem problem. „Diši na njega“, nije mogao biti jasniji. Ok. Mijenjam regulatore, ali taj rezervni baš i nije voljan puštati mi zrak! Moram snažno udisati kako bi ga izvukao!  To izaziva refleks gušenja i još dubljeg udisanja. Kvragu. No, kako god, idem tako. Mogu disati.

Spuštamo se na tri-četiri metra dubine kako bi podesili opremu. Sve sam zategnuo, a Lorena još jednom provjerava moju opremu uz neizostavno pitanje „Sve u redu?”. Ona je moj scuba buddy, a to znači da sam pod stalnom paskom i siguran! I tako, naša mala grupa kreće u plave Jadranske dubine. Ubrzo dolazimo do zida koji se spušta do nekih dvadeset i pet metara dubine. Uočavam kako i spoj cijevi inflatora s jacketom curi. Mislim, curi zrak. No lijepo. Kontroliram manometar. Čini mi se kako mi je potrošnja sasvim uredna. Možda malo Wartburgovska, ali nema mjesta panici. Dobro, panike ne smije ni biti.

Na petnaestak metara kao da sam  ušao u ledaru! Temperatura je jedva trinaest stupnjeva celzija!  Prsti i šake me bole od hladnoće. Gledam nokte. Tamno ljubičasti. Ajaoj. „To nisu realne boje“, prostruji mi mozgom, “tu više nema crvene boje“. Lorena se okreće prema meni „Sve u redu?”. „Sve u redu”, odgovaram na „ronilačkom” jeziku. Pita me za količinu zraka. Gledam na manometar i odgovaram joj. Još jedno obostrano „Sve u redu” i nastavljamo dalje. Dubinomjer na ručnom kompjuteru pokazuje dvadeset i četiri metra. Koliko mogu vidjeti, ne vodi nas Šiljo, nego Roman. Nešto su spominjali kako on i Iva polažu neku kategoriju, nešto...

Dajem si oduška i ronim „kao kufer”. Ne razmišljam gdje smo, kuda idemo i kako ćemo se vratiti. Doći će i to jednom na red. No, ne danas. Lorena me svako malo kontrolira pitajući „Sve u redu?“ i tražeći raport stanja mog zraka. Scubba buddy za poželjeti! Trošim zrak kao kod svog prvog zarona, no uvjeren sam da je to zato što regulator ne radi dobro i mozak stalno šalje signale plućima za duboko disanje. Mijenjam regulator, nekoliko normalnih udisaja, huh!, rezervni i dalje curi. Razmišljam bi li bilo bolje ovako, dišem na glavni pa je potrošnja zraka manja uključno i curenje ili da dišem na rezervni pa udišem punim kapacitetom pluća, više nego mi je potrebno? Razmišljajući, eto nas u „plićaku”. Opet je toplo. Izranjamo...

Teturam stepenicama pod težinom olova i čelične boce za zrak, brat bratu dvadeset i pet kilograma opreme. U moru se to ništa ne osjeti, no na suhome, ajaoj. Skidanje opreme i odijela, pranje u slatkoj vodi, vraćanje praznih boca, vješanje opreme na sušenje... Prvi zaron je gotov. Popodne ide drugi.

U pauzi kratka šetnja šetnicom Žurkova, sendvič...

Brifing pred drugi zaron. Ovoga puta mi je Roman scuba buddy. Moje skromno iskustvo mi govori kako je drugi zaron u danu nekako bogatiji i opušteniji nego prvi. Ovoga puta svu opremu, izuzev peraja, stavljam na sebe još na terasici gdje nam je baza. Sada teturam niz stepenice i kao morž se ubacujem u more. Ovaj sistem je ok, ali ovako ne mogu obuti peraje. Skidam jacket s bocom, obuvam peraje i opet navlačim jacket. Ovo je ipak izgledalo spretnije nego kod prvog zarona. Zaranjamo.

Pokušavam držati Romanovu dubinu. Još uvijek nisam vješt u održavanju neutralne plovnosti koliko bih želio biti. Vježba će to riješiti. Spuštamo se uza zid. Dubinomjer pokazuje dvadeset i sedam metara! Waaaaa! Ispod mene ima još prostora! Provjeravam gdje je Roman. Tu, malo iznad mene. Ispuštam zrak iz jacketa. Tonem, dvadeset i osam metara, ima još mjesta, dvadeset i devet! Roman je i dalje tu, uz mene. Dvadeset i devet i pol metara... i na kompjuteru se pojavljuje brojka trideset! 30! I neke decimale. Nisu mi bitne. Gotovo sam legao na dno, na kompjuteru stoji ta tridesetka!

Mojih prvih 30 metara!

Nakon pedeset i sedam godina dosegnuo sam svojih prvih trideset metara!

Zaboravljam na otežano disanje, smrznute prste, inflator koji curi, jedino što mi je sada bitno je taj magični broj metara dubine na ručnom kompjuteru!

Roman mi dodaje ručnu svjetiljku. Dok se lagano dižemo, osvjetljavam škrape na zidu, hoću li ugledati nešto krakato u nekoj od njih. Pametno je imati svjetiljku na ronjenjima. Bez nje su škrape samo mrtve crne udubine, ovako osvijetljene postaju mjesta života.

Gledam manometar. Potrošio sam pola boce. Pokazujem to Romanu. Mijenjam regulator, uzimam onaj glavni i dišem normalno. Nema veze što pomoćni curi. Ako baš i ostanem bez zraka, tu je Roman pa ću se „prikopčati” na njegovu bocu.

U plićem dijelu, gdje obično imamo „prilagodbu na normalni svijet” Roman nalazi jednog malog resalja, vrstu raka dugih tankih nogu i kliješta čija su leđa obrasla algama, te se igramo s njim. On se, vjerojatno već naviknut na ronioce, ne uzbuđuje puno.

Izron. Još jedna recka u mom ronilačkom životu. Još jedan uspješan zaron.

Mojih prvih trideset metara za koje mi je trebalo punih pedeset i sedam godina!

Nemojte ići mojim stopama i čekati pedeset i sedam godina na vaših prvih trideset metara. Dođite kod nas i napravite to sada, odmah. Instruktor Šiljo će vam pokazati kako se to radi!

Do tada uživajte u našim slikama!

 

Najnoviji

U potrazi za duhovima karolinskih kirijaša
2019-05-11
Lujzijanom, caricom svih cesta
2019-04-21
Prva proljetna vožnja 2019
2019-03-23
Rebreather ili ronjenje bez mjehurića
2019-03-02
Šajeta
2019-01-13

Najčitaniji

U potrazi za Velebitskim Indijancima
2017-08-16
Riana travelmakerica
2018-01-17
Tu ti je, prijatelju, fizika jako jednostavna
2018-09-25
Od Zadra do Zagreba preko Karlobaga
2018-08-17
Vražji prolaz
2017-05-27
Pišite mi!   HOME   GASTRONOMIJA   PUTOPISI   RONJENJE   SAVJETI   SLASTICE   TEHNIKA  
Prijenos i objava dijela i cijelog teksta s ovog bloga je moguć samo uz dozvolu autora. Postavljanje linkova na bilo koju adresu iz ovog bloga je moguća bez dozvole autora.