VRIJEME NA DVA KOTACA

by Nebojsa Subanovic

Moja prva tetovaža

2018-01-25 Do sada pročitan 1425 puta

Svaka stvar dolazi u svoje doba, Natanaele;
André Gide „Zemaljska hrana“ 1917.

- Drugarice Subanović, moram vam reći, tako se bojim da me Nebojša ne bi počeo ispitivati nešto o tim prethistorijskim životinjama. Ja vam ne znam ništa o njima, a on je kao enciklopedija, govorila je moja razrednica u prvom osnovne na jednom od prvih informativnih roditeljskih razgovora.

 

Priprema ramena koje ubrzo više nikada neće biti kao prije.

Priprema ramena koje ubrzo više nikada neće biti kao prije i moj  lagani limunovski osmjeh.

Hoće li ona to znati, moći, hoću li ja preživjeti...????

Hoće li ona to znati, moći, hoću li ja preživjeti...????

I tako, pola stoljeća nakon tog razgovora, ja, taj mali Nebojša iz O.Š. August Šenoa, sjedim na stolici u tattoo i piercing studiju "Memories" u Medulićevoj 10, čekajući da moje lijevo rame zauvijek promijeni svoj izgled i dobije jednog pterodaktila.

- To radim vaš portret? To ste vi?, upitala je Daria, tattoo majstorica dok je bockala po mom ramenu.

- Tako nekako, odgovorio sam s blagim osmijehom.

Bockanje....

Bockanje... živ sam... pa i nije tako strašno... huh!... 

Tetovaža ili ne? Sheakspeareovsko pitanje visjelo je u zraku godinama. Jednako dugo koliko je trajalo i moje lomljenje da na njega dam konačni odgovor. Ne, ne, lažem, konačni odgovor je bio jasan u samom startu. Muka je bila sasvim druge prirode, a zvala se strah.

Ide to meni....

Ide to meni....

Sad ćete pitati, strah od čega? Pa od tetoviranja, od nečeg meni nepoznatog, nečeg što će direktno promijeniti moj fizički integritet, nakon čega više neću biti kao onaj prije, nikada više.... ne znam kako bih to artikulirao. I uvijek pronalazim neki razlog, fizički razlog zašto ne baš sada, pa nema novaca, pa nema vremena, pa nije prilika, pa ovo, pa ono i tako prolaze dani i godine.

No prošloga ljeta pada čvrsta odluka. Cijelu jesen promatram svog pterodaktilića, malu figuricu, iz svih kuteva, gledam rakurse mjerkam rame, fotografiram...

Figurica pterodaktila

Figurica pterodaktila, predložak za tetovažu

I početkom ove godine pišem u dva tatto studija s upitom i opisom želje. Iz jednog nisu nikada odgovorili, a u drugom mi kažu kako ništa prije kraja travnja. Pa kako to sada, nakon toliko godina krenem u akciju, a oni ne mogu odmah? Reagiram kao milenijals.

-Vedrana, eo, donio sam odluku, sve pripremio, i sebe i crtež i sad oni ne mogu! NE MOGU! Nemaju vremena, žalim se svojoj pokćerki (opet taj izraz koji mi se nikako ne sviđa) koja već dvije-tri godine živi u Barceloni, ponosnoj nositeljici pet tetovaža.

- Kako ne mogu?, nije joj jasno.

- Pa ne mogu, i sve joj ispričam.

- Čekaj malo. Sad ću pitati Minu (njenu jako dobru prijateljicu, tattoo majstoricu iz Beograda), koja je radila i u Zagrebu.

Nakon par minuta dolazi Viber poruka: "Javi se u tattoo studio Memories u Medulićevoj. Oni su dobri. Mina nije radila kod njih jer oni imaju sasvim drugačiji stil i tebi će to moći napraviti".

Šaljem upit nekim od modernih elektroničkih komunikacijskih kanala... ubrzo stiže odgovor neka dođem sutra na dogovor.

Odlazimo Đurđica i ja do Medulićeve 10, i nekako s tremom ulazim u studio. Imam i svoje grafičke predloške i figuricu pterodaktila.

Nakon kraćeg razgovora i objašnjavanja, kaže mi Daria, tattoo majstorica, kako to što sam zamislio nije baš prikladno za rame. Nekako je pretanko. Ajaoj. Što sada?

Vadim figuricu pterodaktila, i zajednički je vrtimo i gledamo sa svi strana. Na kraju ona postavlja kadar i kaže kako bi ovo bilo najrazumnije, fotografira i pokazuje mi. Moram se složiti kako je u pravu.

Termin? Idući tjedan u četvrtak? Može!

Cijeli tjedan gutam knedle, imam tremu, grčeve u želucu, temperaturu, što li sve strah radi čovjeku. Ali mislim si, pa toliki ljudi su to napravili i preživjeli, nisi ti!, vrišti vražićak u meni, budem!, vrištim ja, boljet će te!, vrišti on, neka boli!, vrištim ja i tako dolazi taj sudbonosni četvrtak.

Daria mi pokazuje šablonu, prislanjam na rame, da to je to. Stavlja mi preslikač, ili kako se to već zove, da, to je to. Siguran sam.

Posjeda me, namješta ruku na nekakav nosač i začujem zujanje tog uređaja...

Lagano peckanje.... i to je to od boli? O kvragu... čega li sam se ja to bojao...

- Gotovo, kaže Daria nakon neka dva sata bockanja, možete pogledati, tamo je ogledalo.

Nema bolje završetka posla nego kad su i obje strane zadovoljne!!

Da, da, da! To je to! To sam htio!!! Hvala ti Daria! Moja prva tetovaža! Moj pterodaktil na ramenu!

JA na svom ramenu!

I to je to!!!

Najnoviji

U potrazi za duhovima karolinskih kirijaša
2019-05-11
Lujzijanom, caricom svih cesta
2019-04-21
Prva proljetna vožnja 2019
2019-03-23
Rebreather ili ronjenje bez mjehurića
2019-03-02
Šajeta
2019-01-13

Najčitaniji

U potrazi za Velebitskim Indijancima
2017-08-16
Riana travelmakerica
2018-01-17
Tu ti je, prijatelju, fizika jako jednostavna
2018-09-25
Od Zadra do Zagreba preko Karlobaga
2018-08-17
Vražji prolaz
2017-05-27
Pišite mi!   HOME   GASTRONOMIJA   PUTOPISI   RONJENJE   SAVJETI   SLASTICE   TEHNIKA  
Prijenos i objava dijela i cijelog teksta s ovog bloga je moguć samo uz dozvolu autora. Postavljanje linkova na bilo koju adresu iz ovog bloga je moguća bez dozvole autora.