VRIJEME NA DVA KOTACA

by Nebojsa Subanovic

Motorom po sjevernoj Moslavini

2022-04-30 Do sada pročitan 466 puta

- Dođete na međunarodno natjecanje u spravljanju tripica? – Rene će u jednom razgovoru uz kavu.

- Gdje?

- U Garešnicu, pošaljem detalje.

Tripice! Pa to se ne propušta!

I tako sredinom tog subotnjeg prijepodneva krećemo Dragica, Biker Teddy Bear, Đurđica i ja put Garešnice. Osim po tome što je Garešnica Đurđičin rodni grad, o njemu ne znam ništa. Ni Google baš ne zna puno više. 

Grabimo autocestom prema Varaždinu i kod Svete Helene skrećemo na brzu cestu prema Vrbovcu i dalje prema Farkaševcu. Preskačemo kavu i odmor u Farkaševcu što se kasnije pokazuje pametnom odlukom. Na kružnom toku prvi navigacijski problem: kojim putem poći? Vadim mobitel, otvaram Google Maps koji pokazuje na najlošiju od tri opcije što iz njega izlaze.

 

Google Maps, kojim putem valja poći

 

„Nisam znao da još postoje ona prava sela, sela u kojima ljudi drže krupnu stoku“, razmišljam dok mi nosnice puni miris stajskog gnoja. Takvi me mirisi uvijek vraćaju u djetinjstvo i dane što ih provodim kod djeda Dušana u Doljanima kod Daruvara. Ovoga su puta moja razmišljanja i evociranja uspomena isprekidana truckanjem i poskakivanjem Dragice na bezbroj puta krpanom asfaltu i pokušajima izbjegavanja novonastalih rupa. Tek povremeno koja dionica s novim asfaltom.

Izbijamo na glavnu cestu što spaja Bjelovar i Čazmu. I kuda sada? Lijevo? Desno? Google Maps? Ne znam kako zaključujem da moramo krenuti prema Čazmi iako mi unutarnji glas govori kako moramo na istok. Ne slušam ga. Greška koje postajem svjestan ulaskom u Čazmu. Opet vadim mobitel, ali ga sada montiram na nosač pa da vidimo čija maca crnu vunu prede!

Vođeni sigurnom rukom Google Mapsa dolazimo do obronaka Moslavačke gore i vozimo kroz gustu šumu kadli odjednom pukne vidik na beskrajnu panjevinu!

 

Obrijana šuma na obroncima Moslavačke gore.

 

Ovakve stravične prizore često srećem na putovanjima Gorskim kotarom i Likom, ali očito ni ostali šumoviti krajevi Hrvatske nisu pošteđeni sličnih devastacija. Bitno je da su nam puna usta borbe protiv globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena, a nemilice uništavamo šume, najveće kopnene prerađivače ugljičnog dioksida!

Garešnica. Još jedno malo gubljenje u prostoru no konačno ipak dolazimo do restorana Kod Bake, mjesta održavanja prvog festivala kuhanja i druženja ljubitelja fileka pod nazivom Tripe Fest!

Na livadi ispred restorana mnoštvo ljudi, većina u grupicama oko kotlića. Uočavam Renea Karamana kako nam maše da se dovezemo bliže. Provlačim Dragicu među parkiranim automobilima i parkiram na travi neposredno uz sam lokal.

 

Dragica, Rene i ja.

Melem za nepce i eliksir za dušu!

 

Tripice (dolazi iz Francuskog jezika tripe), fileki (od njemačkog Flecken), dropci, tripe, škembići (od turskog işkembe), burag, vampi, kontroverzno su jelo kod kojeg nema sredine: ili ga se obožava ili ne može niti pogledati. Njegovo porijeklo nije jasno, no čini se da potječe od starih Grka, a u našim se krajevima u njemu uživa barem dvije i pol tisuće godina. Mnoštvo je recepata, načina pripreme, ali osnovni sastojak je uvijek nečiji želudac. Može biti goveđi, ovčji, kozji, svinjski, jelenji, tunjin, grdobin…

 

Dva mišljenja su uvijek bolja od jednog – majstori na vrlo delikatnom zadatku!

Maštovitih imena timova nije uzmanjkalo! Momci iz Bjelovara.

Rene Karaman i ja sa Zdravkom Andrijem, organizatorom natjecanja.

Uz izvrsnu ugostiteljsku ponudu, u restoranu Kod Bake možete razgledati i mini etnografski muzej.

Sve će vam reći, ali recept odati neće! Barem ne onaj najvažniji dio koji baš njihove tripice čini najboljima na svijetu.

Probao sam četiri uratka i moj favorit su bile tripice ekipe iz Zaprešića. Foto Đurđica Marković

 

Dva dana žestokih kulinarskih okršaja donose ovogodišnjeg pobjednika, ekipu Hurtova kuhinja iz Kloštra Podravskog u sastavu Ivan Banožić i Ivan Ivković.

Nakon dobra obroka, Đurđica, Rene i ja sjedimo na terasi restorana i uživamo u finoj kavi, kad li nam prilazi mlađa žena, očito na ispomoći organizatoru.

- Jeste li vi možda profesor fizike? – upita me.

- Da. Jesam – odgovaram razvlačeći to „jesam“ u upitnik.

- Predavali ste mi u Trgovačkoj školi, profesor Subanović?

- Ali, pa ja sam devedeset i prve otišao iz Trgovačke.

- Predavali ste mi jednu godinu, u prvom razredu.

„Ajme meni“, pomislih, „nevjerojatno je kako me se moji đaci sjećaju, ali ne samo sjećaju nego mi se obraćaju nakon tri desetljeća!“ To je najljepši dio prosvjetarskog poziva, to kada te đaci pamte i obrate ti se kada te sretnu kao odrasli ljudi. Možda sam ipak dobro radio taj posao? Možda.

- Molim te, možemo li na povratku svratiti u Mali Pašijan? – pita me Đurđica – moji su od tamo.

- Naravno! Pa vozimo se motorom! A poslije ćemo do spomenika u Podgariću.

Mali Pašijan, tipično selo, ono staro selo u kojem možete vidjeti i krave i konje. Većina kuća je moderna, mnoge novijeg datuma, tek pokoja dotrajala ili u ruševnom stanju, ali onaj „štih“ sela je tu.

Povratak na glavnu cestu koja je, po meni, baš stvorena za vožnju motorom! Prvi puta njome prolazim, ali siguran sam ne i zadnji.

 

Izgubljeni između zelenila i plavetnila.

 

Zmijugamo Moslavinom, krajem kojeg školarci moje generacije pohode barem jednom tijekom svog osnovnoškolskog obrazovanja. Vraćam se u svoje djetinjstvo, u glavi vrtim svoje tematske školske izlete, Jasenovac, Seljačka buna, ali Podgarić? Nisam siguran. U tim me razmišljanjima prene Đurđičino tapšanje po ramenu. Prstom upire desno prema vrhu uzvisine ne kojoj stoji jedan od najznačajnijih hrvatskih spomenika,  Spomenik revolucije naroda Moslavine, djelo našeg vrhunskog kipara Dušana Džamonje iz 1967. godine. Moslavačka je gora tijekom Narodnooslobodilačkog rata ustanička i partizanska baza Moslavine i šireg područja sve do Zagreba. U blizini sela Podgarić se 1942. godine osniva partizanska bolnica „Stara konspiracija” i vremenom Podgarić postaje centar ustanka sjeverozapadne Hrvatske. 

 

Dragica i ja ispred Spomenika revolucije naroda Moslavine.

Bez autoportreta ne može!

Spomenik je jedan od primjera apstraktne plastike, koja predstavlja stilizirana krila slobode i pobjede. Krila na spomeniku su vodoravno položeni rebrasti krakovi, od kojih su dva na jednom, a tri na drugom krilu. Tijelo spomenika spojeno je s tlom preko kvadratne baze, što simbolizira penetraciju u prostor, odnosno crpljenje energije iz same Zemlje. Saćasti amblem, sastavljen od uglastih komada svijetlog aluminija simbolizira život, što u završnici objedinjuje spomenik u simbol pobjede života nad smrću i porazom. Na prilazu do spomenika nalazi se spomen-kosturnica u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci oko 1000 poginulih i umrlih boraca u partizanskim bolnicama s tog područja. Izvor Wikipedia

Pogled na okolicu spomenika.

 

Dok stojimo podno spomenika prema nama se penje muškarac na kojem odmah uočavam motorističke hlače.

- Dobar dan! Zašto se niste dovezli do parkirališta? – znatiželjan sam.

- Dolje sam na nekom roštilju pa mi paše prošetati – odgovara.

- Naravno – slažem se.

- Jeste li vi možda Nebojša Subanović? – upita.

- Jesam – i nad glavom mi se pojavi veliki upitnik.

- Da, da, pratim vaš lik i djelo! – rješava moju misteriju.

S motoristima, izbjegavam koristiti riječ bajkerima, jer nisu svi koji voze motor i bajkeri, uvijek ima tema za razgovor. Pa tako i s Tihomirom, mislim da nam se tako predstavio.

- Odite do Garić grada, to je tu koji kilometar niže – upućuje nas Tihomir – nećete požaliti!

I nismo.

Do Garić grada nas vodi strma i uska cesta što vijuga kroz debelu šumu. Parkiramo po Tihomirovoj uputi, tamo gdje vidimo parkirane automobile. Tri su.

Skidam kacigu i prvim udahom mi pluća puni zrak prepun kisika! Šumski zrak! Krv odmah veselo prokulja tijelom! Šok za moj gradski organizam!

Prvo spominjanje imena Garić datira iz 1163. u kraljevskoj ispravi Stjepana Drugog, a tijekom srednjeg vijeka odnosi se na naselje, posjed, utvrdu, planinu, danas Moslavačku goru, i upravno područje. Utvrda Garić uz veliku srednjovjekovnu cestu datira iz 13. stoljeća, 1256. godine gradi ju ban Stjepan Šubić. Tijekom stoljeća izmjenjuju se mnogi vlasnici, a jedna od njih je Barbara Celjska, znana kao Crna kraljica. Godine 1545. Osmanlije osvajaju i pale Garić grad te ga prepuštaju zaboravu i propadanju.

Malo se muvamo među ostacima, danas omiljenom izletištu, malo fotografiramo te krećemo put Zagreba.

 

Drveni most na ulazu u Garić grad.

Pogled na konzerviranu tvrđavu koja dominira Garić gradom.

Glavna tvrđava Garić grada pokazuje svoje impozantne dimenzije tek kada stanete ispod nje.

Ruševine manje tvrđave na sjevernoj strani Garić grada.

 

Do Zagreba vozimo običnim cestama, ali idući puta ću u Ivanić-Gradu otići na autocestu. Vožnja kroz Dugo Selo je pravo mrcvarenje.

 

Mapa rute, otprilike 260 kilometara. Pogodno za cjelodnevni izlet.

Najnoviji

Motorom po sjevernoj Moslavini
2022-04-30
Opatija i vinari vole se javno
2022-04-06
Vježbanje na poligonu
2022-03-30
Kopački rit
2021-10-02
Baranjski fišpaprikaš
2021-09-04

Najčitaniji

Može i bez kavijara
2019-06-29
U potrazi za Velebitskim Indijancima
2017-08-16
Tu ti je, prijatelju, fizika jako jednostavna
2018-09-25
Zweitaktmotor iliti dvotaktni motor
2018-04-05
Misteriozna Rudolfina
2019-06-08
Pišite mi!   HOME   GASTRONOMIJA   PUTOPISI   RONJENJE   SAVJETI   SLASTICE   TEHNIKA   ZANIMLJIVOSTI  
Prijenos i objava dijela i cijelog teksta s ovog bloga je moguć samo uz dozvolu autora. Postavljanje linkova na bilo koju adresu iz ovog bloga je moguća bez dozvole autora.