Fotografije: Đurđica Marković i ja
- Hoćemo li baciti jednu vožnju do manastira Krupa? – pitam Đurđicu – nekako nam je to postalo tradicionalno, pa da time zatvorimo ovo ljetovanje?
- Naravno!
I tako, tog nedjeljnog prijepodneva krećemo Đurđica, Teddy Biker Bear, Dragica i ja put manastira Krupa.
Zvizdan već dobrano prži dok izlazimo na Ninsku cestu, pa Zadarskom obilaznicom dolazimo na Jadransku magistralu. Na izlazu iz grada umjeren promet, no nakon Murvice postaje rjeđi a nakon ulaska Zadar 1 na A1 gotovo da i nestaje.
Gotovo prazna Jadranska magistrala i pogled na Novigradsko more
Novi i stari Maslenički most, razdvaja ih 36 godina i oko jedan i pol kilometar. Ovaj preko kojeg vozimo, pušten je u promet 1961., a ovaj malo niže 1997. Na ovom potonjem je 21. prosinca 1998., zabilježena i rekordna brzina bure od 248 kilometara na sat!
Nekoliko stotina metara nakon silaska s Magistrale skrećemo na cestu prema Obrovcu. Tek gdjegdje koji auto.
Ravnokotarska „teksaška cesta“. Ravna, beskrajna s tek kojim blagim zavojem.
Prtimo se na Velebit. Povremeno nailazimo na aute stranih registracija. Otkrivaju li to turisti ovu staru cestu preko Velebita? Definitivno je zanimljivija od A1 i tunela Sv. Rok.
Odmorište na skretanju za Golubiće.
Momci koji uglavnom voze stojećki i kojima ceste ne trebaju.
Pogled na Bukovicu i Morlakiju.
Lokalna cesta prema Golubiću, a kasnije i prema manastiru Krupa. Njome valja voziti polako, ne zbog zavoja nego zbog očaravajuće prirode kojom prolazi.
Golubići, zaseok izgubljen podno jugozapadnih obronaka Velebita.
Krajičkom oka lovim putokaz Kudin most.
Kudin most? Onaj Kudin most? Kojeg momak Kude radi kako bi preko rijeke Krupe mogao do svoje ljubovce?
- Đurđice, hoćemo li do Kudinog mosta? - vičem kroz kacigu.
- Ajmo! – odgovor stiže gotovo trenutno.
Okrećem Dragicu i počinjemo spuštanje uskom cestom. Povremeno nam ususret nailaze auti, mahom strani. I odjednom cesta prestaje! Nekako okrećem Dragicu i vraćam se stotinjak metara uzbrdo do improviziranog parkirališta.
Dakle, Kudin je most dolje, u ambisu, do čijeg se dna moramo spustiti. Uzimamo napola punu bocu osvježavajućeg napitka i krećemo.
Pogled na kanjon Krupe. Treba se spustiti do rijeke.
- Koliko ima do dolje? – pitam neke ljude koji se baš vraćaju.
- Dvacjet minut. – dobivam odgovor na poljskom. Ili hrvatsko-poljskom.
Spuštanjem pogled na Krupu se širi, a njena ljepota sve više dolazi do izražaja.
Đurđičin osmjeh govori tisuću riječi!
Staza je zahtjevna, puna oštrog kamenja i mjestimice vrlo strma.
Planinarenje ovakvim terenom u motorističkim čizmama je vrlo nezgodno. Nabijam noge i sve me strah hoće li čizme izdržati.
I onda, na jednom zavoju staze…
… pukne pogled na Kudin most! Ne pukne, eksplodira!
Cijeli predio djeluje nestvarno! Mjestimice močvarno korito rijeke urezano u teški krš!
Spuštanjem konstrukcija Kudinog mosta sve više dolazi do izražaja. Sada se već jasno vide lukovi, osnovni građevni elementi mosta.
Oko se ne može nagledati ljepote!
I konačno smo dolje! Staza se račva, desno prema Kudinom mostu, a lijevo prema manastiru Krupa.
Staza prema manastiru Krupa. Valja pomno pročitati upute!
Đurđica na Kudinom mostu. Ne, ono iza nje nisam ja. Ja sam iza kamere.
Ne znam čemu je ovo služilo, ali danas je izvrstan zaklon od sunca, a kako neki rukavac protječe kroza nj stvara fantastičan hlad. Pretpostavljam da su to ostatci mlina jer je dolje izvaljen mlinski kamen.
I ja na Kudinom mostu.
Legenda kaže kako prije nekih dvjestotinjak godina, mladić Kude gradi 109 metara dug most preko rijeke Krupe kako bi došao do svoje drage. Na žalost, legenda ništa ne govori o njegovoj dragoj. Je li visoka, niska? Punaška ili vitka? Crnka, plavuša, brineta? Ništa! Ni imena, ni prezimena! Dobro, ne znamo ni Kudino prezime.
Kude se odlučuje za vrlo neobičnu metodu gradnje, gradnju suhozidom. Od sedrenih blokova gradi dvanaest lukova, a međuprostor popunjava kamenjem. Iako izgleda krhko, most je prilično čvrste građe.
Ono što legenda isto ne otkriva je kako završava priča Kude i njegove drage? Bajkovito, žive sretno do kraja života i imaju hrpu djece? Tragično, ne zanimaju je mostograditelji, više voli, recimo teracare? Ili još tragičnije, njihove familije ne odobravaju tu vezu. Zašto nam narodna predaja ne daje i te pikantne detalje? Koga briga za mostogradnju i tehniku suhozida? Mi hoćemo tračeve! Pikanterije!
Ovaj kraj čudnovato djeluje na ljude, da l' zbog svoje ljepote, da l' zbog čudnih, fizici nepoznatih polja sila, il' možda nekih opojnih isparavanja kao u grčkim Delfima? Ne znam.
Sunčev je disk prebrisao zenit i vrijeme je da krenemo dalje. Treba se uspentrati do Dragice!
Od hlada do hlada, uz česta odmaranja, nakon sat vremena, polako dolazimo do vrha!
Sjedamo na klupu u hladovini stabala, zajapureni i iznureni. Nekoliko metara od nas jedan mladi par, nude nam vodu. Mora da izgledamo očajno!
Još jedan pogled na dolinu Krupe prije odlaska.
Nastavljamo put manastira Krupa. Cesta je zahtjevna, ali sada je već dobro poznam. Nekoliko problematičnih serpentina i odjednom u daljini ugledamo manastir.
Manastir Krupa.
Zvonik, pomalo liči na kulu.
Dok se izležavam i drijemam u hladovini jablana na livadici kraj manastira, Đurđica odlazi u foto safari.
Pogled na samostan.
Dvorište samostana.
Sjene su se izduljile, vrijeme je za povratak. Sjedamo na Dragicu i krećemo put Kaštela Žagarskog pa cestom prema Obrovcu, ali skretanje za Obrovac samo prolazimo i nastavljamo put Karina. Kod Karina mi se od žeđi jezik lijepi za nepce. Računam, Zemunik Donji je sada već blizu, a tamo je izvor pa ćemo se napiti.
U Pridrazi počinje vjerojatno najdulja ravna dionica neke ceste u Hrvatskoj: gotovo 15 kilometara ceste ravne kao špaga, bez i najmanjeg zavoja! Totalna ludnica!
Zemunik Donji. Izvor je na samoj glavnoj cesti, odmah na ulazu.
Izvor u Zemuniku Donjem. Suh! Godinama se tu zaustavljam i napijem i nikada, ali baš nikada ga ne zatičem suhog! Zdvojno sjedamo u hladovinu i gledamo u prazno. Nema nam druge nego krenuti dalje. Do Dikla je još dvadeset i pet kilometara, brzo ćemo to!
Mapa rute