VRIJEME NA DVA KOTACA

by Nebojsa Subanovic

Kosinj

2021-07-20 Do sada pročitan 1010 puta

Čitam neki dan na jednom našem portalu o budućem najvećem akumulacijskom jezeru u Hrvatskoj. Ček malo! Najvećem? Ma daj! Di? Kosinj. Kosinj? Google Earth mi jasno pokazuje razmjere doline ali i budućeg jezera! Podijelim članak na Fejsbuku, javlja mi se Branko J. i spominje prvu hrvatsku tiskaru, Japodsko groblje, Kosinjski most… koji će nestati pod valovima novog jezera.

U sekundi donosim odluku: ja moram otići tamo! Moram to vidjeti! Moram istražiti to područje!

Branko mi daje obećanje kako će mi biti vodič, a spojit će me i s lokalnim svećenikom koji o povijesti Kosinja, tiskari i Japodima zna puno više.

Dragica pred garažom

Tog sunčanog ponedjeljka Dragica, Teddy Biker Bear i ja krećemo na još jedno istraživačko putovanje!

Izlazak iz Zagreba

Sredinom prijepodneva, ispraćeni slabim prometom, napuštamo metropolu.

Jozefinska cesta

Dobar dio moje vožnje odvija se na Jozefini.

Belavići, most preko Mrežnice

Prvo je odmorište u Belavićima, poznatom turističkom mjestu na obali predivne, modrozelene Mrežnice. Nikako da se i okupam u njoj!

Ispred restorana Brig.

Ispred restorana Brig.

I kaf'ca na njegovoj terasi, iznad same Mrežnice.

Zovem Branka J. da mu kažem kako kasnim i da nema šanse da u jedan popodne budem u Kosinju. No, ne javlja se.

Trasa Jozefine potječe još iz antike, no prvu Jozefinu gradi inženjerski oficir Vinko Struppi (1775.-1779.) po nalogu cara Josipa II. Krajem 18. stoljeća podmaršal Filip Vukasović radi neke preinake, a zadnju verziju, od Josipdola do Senja, praktički novu modernu cestu, gradi graničarski oficir Josip Kajetan Knežić (1833.-1845.). Današnja prometnica prati Knežićevu Jozefinu. Prelazim Josipov dvokatni most preko Tounjčice i grabim dalje.

Vrelo Rožić

Vrelo Rožić na obroncima Male Kapele kraj kojeg Knežić gradi spomenik u obliku obeliska s latinskim napisom : „Car Franjo nadvladao je strmine Jozefinske ceste. Proslijedite, zahvalni putnici. 1834.“

Žuta Lokva. Prometno čvorište još iz doba Rimljana! A gdje je čvorište tu je i svratište. Prema arheološkim istraživanjima, na ovome mjestu, tijekom zadnjih dvije tisuće godina, žedni i gladni putnici mogu naći okrepu - malo niže postojećeg restorana su ostatci svratišta što ga  prije dvije tisuće godina drži neki pripadnik Japodskog plemena.

Nalazim poruku Branka J., u gužvi je, ne stigne, ali daje mi broj Josipa koji će me spojiti sa svećenikom.

Tu se moje putovanje nastavlja Dalmatinom, drugom povijesnom cestom koja s Ličke strane prati Velebit sve do Knina. Dragica i ja volimo Dalmatinu. Ona je cesta po našoj mjeri. Lagana, mahom ravna ili s pitkim zavojima i čarobnom okolinom: predivna polja, a s desne se strane proteže moćni Velebit.

Na brojaču pratim kilometražu kako mi skretanje za Kosinj ne bi promaklo.

I eto ga! Skrećem na usku asfaltiranu cestu na kojoj se dva automobila mogu mimoići uz veliki oprez.  

Dok radim „selfi“, iza leđa mi, nervozno trubeći, nailazi gospođa koja doživljava ovu cesticu kao talijansku Imolu.

Kosinjski most

Kosinjski most! Čudo mostne arhitekture!

Kosinjski most preko rijeke Like kameni je, sedamdeset metarski most što spaja Gornji i Donji Kosinj. U devetnaestom ga stoljeću projektira projektant Milivoj Frković, i gradi po uzoru na starohrvatsku mostogradnju, tehnikom "uklinjenjem kamena". Most je i jedinstven po otvorima u lukovima koji imaju funkciju rasterećenja vodenog vala pri udaru o njega. Gradnja mosta počinje 1929. a u prosincu 1936. pušten je u promet. Dužina mosta s upornjacima iznosi 70 metara, a širina između kamenih parapeta 5,5 metara.

Rijeka Lika

Pogled s mosta uzvodno uz Liku.

Selfi na mostu.

Dno budućeg akumulacijskog jezera Kosinj

Hodam dnom budućeg akumulacijskog jezera Kosinj. Jednoga će dana tu oko mene plivati ribe, oko nogu se muvati riječni rakovi, a iznad ploviti divlje patke.

Već vidim onu crkvu u Gornjem Kosinju kao poslasticu za ronioce iz mog kluba KPA Zaron.

Gornji Kosinj

Gornji Kosinj

Parkiram Dragicu u hladovini krošnje nekog drveta i zovem Josipa. Uglavnom, on ne zna za Japodsko groblje, a svećenika nema jer mu ne vidi auto ispred kuće. Odlazim na terasu jedine birtije u mjestu. Ako je to što vidim cijelo mjesto, onda je Gornji Kosinj stvarno malen. Uz piće okrepe započinjem razgovor s vlasnikom, objašnjavam mu da sam došao napraviti reportažu o Kosinju jer, prema planovima, cijela će ova predivna dolina biti potopljena. U razgovor se uključuje još dvoje-troje gostiju, lokalaca - nikako im se ne dopada ideja o akumulacijskom jezeru. Ne znaju puno o Japodima, za Japodsko groblje nisu čuli, znaju da su rađena neka arheološka istraživanja, znaju za tiskaru, ali kažu kako je bolje da sve to pitam velečasnog.

Taman kada sam zgotovio svoje piće, dolazi velečasni te, u pratnji jednog od vrlo upečatljivih gostiju, krećem do njega.

Velečasni Pero Jurčević

Velečasni Pero Jurčević ispred župne crkve Sv. Antuna Padovanskog iz 1692. godine.

- Nema čvrstih dokaza, to su pretpostavke, ali ima jakih naznaka zbog čega je tiskara bila baš tu – započinje velečasni Pero Jurčević svoju priču o tiskari u kojoj je otisnut prvi tekst na hrvatskom jeziku – dok drugi tvrde da je ta tiskara bila negdje drugdje. Činjenica jest da je Brevijar, svećenički molitvenik, dokazano tiskan 1491. u Donjem Kosinju, negdje kod kapele Sv. Petra i Pavla, dok se za Glagoljski misal (naziva se još i Kosinjski misal, Misal po zakonu rimskoga dvora, tiskan 22. veljače 1483., op.a.) to tek pretpostavlja. U blizini kapele Sv. Petra i Pavla bio je Pavlinski samostan, o čemu svjedoče njegovi ostaci, a na oltaru u crkvi vidi se da je djelo pavlinske umjetnosti. Na osnovu toga se pretpostavlja, ako je tamo već tada bio tiskan Brevijar, zašto ne bi bio i Glagoljski misal? Na žalost, malo je znanstvenika pokušavalo potvrditi tu teoriju. Zvonimir Kulundžić jedan je od rijetkih autora koji je napisao dosta knjiga, puno istraživao te tražio dokaze da je Glagoljski misal tiskan baš u Kosinju. Zna se da su u to vrijeme ovdje bila dva pavlinska samostana, dvanaest crkava, područjem je vladao jaki plemić, Anž Frankopanski… Postoji i poznata Gutenbergova karta svih tiskara u Europi, i godina kada je u kojoj tiskana prva knjiga, a na njoj je ucrtan Kosinj i 1483. godina. Ta karta nije jedina, postoji niz karata iz ranijih razdoblja, pa se pretpostavlja da je Gutenberg svoju napravio na temelju njih. I to je jedna od osnova za čvrstu pretpostavku da je Misal tiskan baš tu. Godine 1983. tu je bila i proslava povodom petstote godišnjice tiskanja Misala, tako da je to kod nas ipak najviše prihvaćena teorija.

- A Japodsko groblje? – pitam potaknut činjenicom kako najstariji tragovi Japoda (grč. Ἰάποδες, Iápodes, Ἰάπυδες, Iápydes, lat. Japodes), jednog od Ilirskih plemena, datiraju iz sedamnaestog stoljeća prije nove ere, a pokorava ih car Oktavijan u ratu od 35. do 33. godine prije nove ere, osvojivši njihovo zadnje uporište Metelum, najvjerojatnije današnja Vinčica kod Jospidola. Nakon toga počinje postupna asimilacija Japoda u rimsku kulturu te njihovo nestajanje s povijesne scene.

- U više su se navrata vršila arheološka istraživanja na par lokacija – odgovara velečasni Jurčević - i iskapanjem se došlo do raznih predmeta, ogrlica, narukvica, prstenja te su arheolozi utvrdili da neki njih datiraju iz japodskih vremena. A groblje, baš groblje, koliko ja znam nije pronađeno.

Orgulje u župnoj crkvi Sv. Antuna Padovanskog

Orgulje u župnoj crkvi Sv. Antuna Padovanskog. I danas su u funkciji. Bio bi gušt staviti prste na njihove tipke… Nadam se da će ih skloniti prije potapanja.

Velečasni Pero Jurčević ispred svog radnog mjesta.

Velečasni Pero Jurčević ispred svog radnog mjesta.

Panorama GornjegKosinja

Panorama Gornjeg Kosinja, pogled iz crkvenog dvorišta

Panorama Gornjeg Kosinja

Panorama Gornjeg Kosinja, pogled iz crkvenog dvorišta

Pozdravljam se s velečasnim Jurčevićem i zahvaljujem mu na njegovu vremenu i informacijama koje mi je dao.

- Nadam se da ću i idući puta opet doći na motoru, a ne u čamcu! – viknem vlasniku birtije dok hodam prema Dragici. Da, moram tu doći još jednom. Barem još jednom.

Sjedam na Dragicu i krećem put crkve Sv. Vida, nekih pet-šest kilometara udaljene od Gornjeg Kosinja.

Polje koje će jednom biti dno akumulacijskog jezera.

To nije samo polje, to je ogromna, predivna dolina! Kažu, nije plodna. Ali što to znači „nije plodna“? U kom smislu nije plodna? Te su bale sijena nekom stočaru pravo bogatstvo! Ta dolina je nečije djetinjstvo, nečije uspomene, nečija sadašnjost i možda nečija budućnost. Ali ne budućnost ribara!

Crkva Sv. Vida.

Crkva Sv.Vida u čiji su zid ugrađene tri vapnenačke ploče „s glagoljskim natpisima iz ljeta Gospodnjeg 1517.“ Na žalost, crkva je zaključana, ali vjerujem natpisu ispred nje.

Dovoljno je tu mjesta za dobar golf teren, aerodrom i još bi ostalo za divlje konje da lunjaju ovim prostranstvima!

Kronos je već pojeo dobar dio dana, sjene su sve dulje, a Geja kaže kako je preda mnom još dug put.

Kosinjski most

U kasnopopodnevnim satima ponovo prelazim Kosinjski most, sada obasjan mističnim zlatnim sunčevim zrakama. Kakve li on sve priče krije i zna? O kakvim sve sudbinama, tajnim i javnim ljubavima, mržnjama, osvetama i opraštanjima, drugarstvima…? Možda kada bih tu prosjedio još malo, možda bi mi ispričao koju od njih. Možda. A možda i ne bi, možda ih sve povuče za sobom u hladne dubine budućeg akumulacijskog jezera.

Dragica pred Kosinjskim mostom.

Dragica pred Kosinjskim mostom.

Na račvanju uske ceste skrećem prema Gospiću. Negdje na toj bezimenoj cesti devastirani spomenik partizanima koji ginu u Drugom svjetskom ratu oslobađajući Liku od stranih okupatora. Iza spomenika naslonjena oštećena ploča s imenima junaka čiji su je unuci skinuli. U Perušiću izlazim na Dalmatinu. Prometa gotovo da i nema, a nakon Gospića ga više uopće nema. Grabimo kilometre, kraj nas ostaju tragovi raznih ratova – kao da niti jedan nije preskočio Liku, još od doba Tračana, Ilira i Rimljana.

Gračac. Točenje goriva i uspon na Velebit kroz moćnu gustu šumu.

Tunel na prijevoju Prezid

Uskoro će me ovo ždrijelo progutati i koju sekundu kasnije ispljunuti u jednom sasvim drugom svijetu!

Vjetrenjače

Vjetrenjače između Zatona Obrovačkog i Jasenica. Danas su one možda najekološkiji obnovljivi izvori energije. Je da malo nagrđuju okoliš, ali ga i najmanje mijenjaju i devastiraju.

Zadar. Kasnopopodnevna gužva na obilaznici. Već pomalo umoran i iscrpljen, nakon nekih 350 kilometara i burnog dana, parkiram Dragicu te gladan kao vuk navaljujem na Đurđičin „crveni kupus sa štajerskim kobasicama“!

Mapa rute

Mapa rute

Najnoviji

Baranjski fišpaprikaš
2021-09-04
Kudin most
2021-08-07
Starigrad Paklenica
2021-07-22
Kosinj
2021-07-20
Jadranska magistrala
2021-05-22

Najčitaniji

U potrazi za Velebitskim Indijancima
2017-08-16
Može i bez kavijara
2019-06-29
Tu ti je, prijatelju, fizika jako jednostavna
2018-09-25
Zweitaktmotor iliti dvotaktni motor
2018-04-05
Riana travelmakerica
2018-01-17
Pišite mi!   HOME   GASTRONOMIJA   PUTOPISI   RONJENJE   SAVJETI   SLASTICE   TEHNIKA   ZANIMLJIVOSTI  
Prijenos i objava dijela i cijelog teksta s ovog bloga je moguć samo uz dozvolu autora. Postavljanje linkova na bilo koju adresu iz ovog bloga je moguća bez dozvole autora.