VRIJEME NA DVA KOTACA

by Nebojsa Subanovic

Slavonski memento

2020-11-28 Do sada pročitan 877 puta

Fotografije: Đurđica Marković i ja

Istina je da me postojanje ispunja tako živom radošću da ponekad posumnjam, nisam li već imao želju da budem onda još dok me nije bilo.

André Gide, Zemaljska hrana, 1897

 

Odlazak u Slavoniju za mene je uvijek i povratak u fragmente djetinjstva, one ljepše fragmente. I tako, sjedeći u malom autobusu što me modernom autocestom, nekadašnjim autoputom Bratstva i jedinstva, vozi put Slavonskog Broda, naviru sjećanja. Nekada davno, danas mi se čini gotovo pa u prethistoriji, mnoge praznike i barem dva tjedna ljeti  provodim na selu, kod djeda Dušana, doljanskog prote. A biti protin unuk znači da su ti sva seoska vrata otvorena. Seoski prote baš i nemaju bog zna kakvu plaću, dobivaju komad zemlje, malo imanje, pa upri, pa je tako i moj djed Dušan, prota doljanski, više paor nego duhovni čovjek. U to su vrijeme Doljani pravo selo, ono iz priče, gdje dvorištima trče kokoši i purani, u svinjcu su najmanje dvije svinje koje svakog dvadeset i devetog studenog svoju pripadnost rodu Sus scrofa plaćaju glavom, gdje svakog jutra možete nabaviti svježe pomuzeno kravlje mlijeko, a na cesti je više zaprežnih nego motornih vozila. Tada nisam ni svjestan koliko će mi ta sjećanja, iskustva, značiti gotovo pola stoljeća kasnije. Voditi sa susjedom Milanom krave ili svinje, one crne slavonske, na pašu, skupljati sijeno sa seljacima, voziti se na vozu sijena, igrati po štagljevima - ne, to nema cijene.

Tada, dok kao dječarac trčim doljanskim livadama, lunjam doljanskim šumama, pojma nemam da trčim po tragovima Homo Neanderthalensisa koji su ovuda lovili vunaste nosoroge i mamute, po tragovima Ilira Oseriata, Kelta, starih Rimljana…

Još od prethistorije Slavonija kao magnet mami ljude, svi je žele posjedovati, živjeti tamo, iskorištavati.

Kroz prozor gledam magličasta slavonska polja i pitam se, koliko li je ovdje krvi proliveno, koliko sudbina zaustavljeno, koliko snaša ostalo udovicama, sve zbog želje nekog vladara da ovlada ovim prostorom?

Što je to što navodi Homo Neanderthalensise i Homo Sapiense da silom žele živjeti u Slavoniji? Crna slavonska svinja? Ne. Ne vjerujem. Crna slavonska svinja nastaje tek krajem devetnaestog stoljeća na imanju grofa Pfeiffera u Orlovnjaku kraj Osijeka i to križanjem krmače pasmine lasaste (buđanovačke) mangalice s nerastima crnih pasmina Berkshire i Poland China (najstarija američka pasmina svinja).

Tukli su se oko te Slavonije i Mađari, i Habsburgovci, i Turci, i Nijemci. Gradili tvrđave i utvrde, obrambene šance i bedeme…

Najbolje očuvana takva tvrđava nalazi se u Slavonskom Brodu.

Most preko obrambenog šanca na ulazu Tvrđavu Brod

Pogled na dvorište i repliku crkve Svete Ane.

Godine 1780. na rijeci Savi, nakon šezdeset i pet godina završava gradnja barokne Carske i kraljevske pogranične tvrđave Brod, jedne od najvećih u Europi. Za potpunu borbenu spremnost treba joj četiri tisuće vojnika, a na bedemima je stotinu i pedeset topova!

Danas je spomenik nulte kategorije, a u njoj se nalaze jedna srednja škola, Muzej tamburice, Muzej moderne umjetnosti i Muzej-zatvor.

Muzej tamburice

-Oprostite, možete li mi reći kakve su ovo tamburice? – pitam Mladena Rakitića, kustosa Muzeja tamburice.

- To su bendžoline, kombinacija bendža i tamburice, radila ih je jedna obitelj iz Osijeka – odgovara.

Šteta što ne mogu čuti kako zvuče.

Cijeli tamburaški orkestar u jednoj vitrini.

Na žalost, vrijeme nam curi, a mnoštvo pitanja o tamburicama koja mi se roje u glavi morat će pričekati neka druga, nadam se vrlo skora vremena. Kroz Muzej moderne umjetnosti samo protrčavam, a u Muzeju-zatvoru ne uspijevam isprobati niti jednu od vrlo maštovitih sprava za mučenje.

Zašto žurba? Čemu žurba?

E pa ovoga puta je razlog žurbi ipak jedna crna slavonska svinja.

Sjećam se tih kolinja kod djeda Dušana. Bio je to pravi događaj! Skupilo se seljana, i muških i ženskih, kruži boca šljivovice, miris kave u kuhinji, a ja u sobi čekam da prođe onaj najružniji ali neizbježan prvi dio. Tek kada su te dvije svinje postale četiri polovice izlazim na dvorište i gledam tu mašineriju koja će do večeri od njih napraviti kobasice, krvavice, čvarke, švargle, pripremiti butine i plećke za sušenje - ta sam Henri Ford je na ideju proizvodne trake u automobilskoj industriji došao gledajući mesare.

Ne bih vam znao reći zašto se to negdje zove kolinje, a negdje svinjokolja. Kako god, „input“, „process“ i „output“ su jednaki.

Srećom, propuštamo onu prvu, inicijalnu fazu svinjokolje na imanju, službeno turističko obiteljskom gospodarstvu, iako bih ga najradije zvao salašem, Kereković u Živikama, selu nekih trideset i pet kilometara zapadno od Slavonskog Broda.

Gazda nas dočekuje s tamburašima i kuhanom rakijom te domaćim narescima, tek toliko da izdržimo do ručka. Tako je to u Slavoniji – čovjek između dva obroka nikako ne smije ogladnjeti!

Gazda, tamburaši, ja i kuhana rakija

Što da vam pričam? Švargli za prste polizat', kuhana rakija od koje pod lubanjom počinje kolati toplija krv…

Tamburaši, ah, znao sam da u meni spava bekrija! Ne mogu im odoljeti!

Proizvodnja čvaraka i masti. Posao za uporne i strpljive, ali trud se na kraju uvijek isplati!

Kad' se vrijedne ruke slože, kobasica se metri samo množe…

Vidim li ja to u prvom planu sirovinu za salenjake?

Pravo seosko dvorište

Crna slavonska svinja, u biti mužjak, ali više ne i nerast.

Što reći o ručku? Slavonski ručak uvijek počinje juhom. Vrućom.

- Najest ćeš se rezanaca! – Đurđica će dok ih vilicom cijedim iz velike jušne posude.

Sarma. Mogu je jesti danima. Još ako je uz nju komad pečene svinjetine!

Pa svinjske šnicle, krvavice i krumpir pečeni na masti. Ajme ludila! Otkopčavam gumb na hlačama. Huh!

Izlazim na dvorište, moram uloviti malo zraka.

Možda su ovo nekada bile gospodarske zgrade, možda su sagrađene s namjerom da budu dio ugostiteljske ponude, ne znam, nije ni bitno, no uklopile su se u seosko imanje.

Ono što me veseli je što je to i dalje ono slavonsko selo, bez obzira što se u pozadini ipak krije vrhunski turizam. Možda je to baš ona čarobna formula?

Dolazim do korala, u njemu, pod nadstrešnicom samo jedan crni konj, kobila. Prilazim ogradi i govorim joj. Ona sluša i lagano se propinje prednjim i zadnjim nogama. Hoće li prići? Ništa. Odlazim prema štali, kad eto nje za mnom. Prilazi ogradi i staje ispred mene. Prstima joj dodirujem njušku, češkam po čelu i tiho govorim. Ne znam ništa o konjima. Bojim se da je ne uplašim.

Ljepljivi sumrak se navlači nad slavonsku ravnicu što lagano nestaje u sumaglici. Vrijeme je za poći kući. Toliko puno doživljaja, emocija, sjećanja zahtijeva više od jednoga dana. Doći će i to proljeće.  

Najnoviji

Ozalj
2021-01-20
Djed Mraz
2020-12-19
Slavonski memento
2020-11-28
Sisak
2020-11-21
Dvorac Dioš
2020-11-08

Najčitaniji

U potrazi za Velebitskim Indijancima
2017-08-16
Može i bez kavijara
2019-06-29
Tu ti je, prijatelju, fizika jako jednostavna
2018-09-25
Zweitaktmotor iliti dvotaktni motor
2018-04-05
Riana travelmakerica
2018-01-17
Pišite mi!   HOME   GASTRONOMIJA   PUTOPISI   RONJENJE   SAVJETI   SLASTICE   TEHNIKA   ZANIMLJIVOSTI  
Prijenos i objava dijela i cijelog teksta s ovog bloga je moguć samo uz dozvolu autora. Postavljanje linkova na bilo koju adresu iz ovog bloga je moguća bez dozvole autora.