VRIJEME NA DVA KOTACA

by Nebojsa Subanovic

Dvorac Dioš

2020-11-08 Do sada pročitan 446 puta

Magla svuda, magla oko nas,
Iz daljine jedva čujno dopire tvoj glas.
Magla svuda, magla oko nas.
Prekasno je uzaludno,
Sve je dublji jaz.

Ivica Krajač, Magla

Ljubav!

Koliko li je tinte, krvi, suza, znoja i boja proliveno zbog nje? Koliko tomova romana, pjesama o njoj napisano? Koliko glazbe u njeno ime skladano? Koliko otrova popijeno? Koliko dvoboja održano? Koliko balada ispjevano?

Ljubav?  

Ma što li je to? Jesu li svi ti tomovi romana, pjesama i nota, nebrojene slike, dali odgovor na to pitanje? Jesu li sudionici dvoboja, u onom svom zadnjem dahu, spoznali tajnu ljubavi? Je li Hektor spoznao tajnu ljubavi dok ga je Ahil razvlačio podno zidina Troje? Romeo dok mu je gorki otrov klizio jednjakom?

Ljubav?!?

Je li ljubav prema Heleni gonila Agamemnona preko Egejskog mora sve do Troje? Homer tako tvrdi. Ehm…

U ime ljubavi se gradi i ruši, u ime ljubavi se stvaraju i ubijaju ljudi, u ime ljubavi se pjeva i plače.

U ime ljubavi se zidaju dvorci.

Dvorci?

Da, dvorci.

Istina, ne znam koliko ih je, no, do mene dolazi priča o jednom takvom – dvorcu Dioš!

Moram ga istražiti!

Avantura počinje te nedjelje oko 9:30 na Tifonovoj benzinari, na istočnom izlazu iz grada, gdje nas petero, mala grupa hrabrih istraživača, uz kavu, odlučujemo pričekati još pola sata da vidimo što će biti s tom maglom. Kako se u tih pola sata s maglom ništa značajno ne događa – i dalje je tu, sjedamo na motore i krećemo put autoceste za Varaždin.

Mala grupa hrabrih istraživača

Vidljivost je zadovoljavajuća, no na sto kilometra na sat hladnoća se polako uvlači pod sve slojeve odjeće što ju imam na sebi. U retrovizoru pratim malu grupu koja me slijedi i pitam se osjećaju li je i oni? Nekako se tješim kako će se sredinom dana ta magla ipak razići ili barem prijeći u nisku naoblaku, iako mi vremenska prognoza na www.meteo-info.hr baš ne ide u prilog.

Kod Svete Helene silazimo na poluautocestu prema Vrbovcu. Magla je i ovdje postojana, ali ipak uz sigurnu dozu vidljivosti. Prometa gotovo da i nema, a na novom dijelu poluautoceste do Farkaševca ne srećemo niti jedno vozilo. Kažiprstom lijeve ruke povremeno brišem sitne kapljice što mi zamagljuju vizir.

Od Farkaševca nastavljamo uskom prometnicom prema Cirkvenoj kako bismo došli do ceste prema Bjelovaru - cesta preko Bolča je zatvorena zbog radova.  Vidljivost opada, nije veća od nekih dvije stotine metara i praktički nabadam cestu. Izlazak na magistralnu prometnicu prema Bjelovaru olakšava vožnju.

Bjelovar. Odlazimo do poznate birtije Čeka na istočnom izlazu iz grada, no zatvorena je. Korona, nedostatak osoblja ili gostiju ili neka kombinacija, no poljubili smo vrata, iako piše kako rade i nedjeljom. Odlazimo do obližnje benzinare, ali jedino obavljamo weceje. Cesta zove.

Bjelovarska Čeka, poznato okupljalište lovaca, boema i letača, danas je zatvorena

Magla je povremeno vrlo gusta, vidljivost jedva stotinjak metara, u kombinaciji sa zamagljenim vizirom to mi izgleda kao pravi horror. No, pravi horror će nastupiti nešto kasnije. Jedina je olakotna okolnost što poznajem cestu.

Veliki Grđevac. Mjesto u koje prvi puta dolazim u ljeto neke davne 1976. ili 77.  zbog jedne tinejdžerske ljubavne priče koja vjerojatno nikada neće biti opjevana u nekoj pjesmi, romansirana ili ekranizirana. A o zidanju dvoraca da i ne govorim.

Kod benzinare skrećemo lijevo i nakon nekoliko maglovitih kilometara dolazimo do Kulturnog centra Mato Lovrak.

Na parkiralištu ispred Kulturnog centra Mato Lovrak

Parkiramo, a mokre rukavice stavljam na zagrijane cilindre motora. Vjerojatno se neće osušiti, ali barem će biti tople kada ih budem oblačio.

Mato Lovrak (V. Grđevac 1899.-Zagreb 1974.), hrvatski klasik dječje književnosti, u svom životu stvara nekoliko desetaka pripovijetki i kraćih romana, ali mi, djeca s početka druge polovice dvadesetog stoljeća ga pamtimo po Družbi Pere Kvržice i Vlaka u snijegu. Više po ekranizacijama nego po samim knjigama. Nedaleko Velikog Grđevca, njemu u čast, stoji parnjača s tri vagona koji su glumili u filmu Vlak u snijegu režisera Mate Relje. Uz plejadu poznatih glumaca, u filmu se, kao glavna muška uloga pojavljuje i mladi Slavko Štimac, a film ga izbacuje u zvjezdanu orbitu jugoslavenske kinematografije. Glazbu za film komponira Arsen Dedić.

Stara parnjača, glavni lik u romanu Vlak u snijegu

Put nas dalje vodi do Daruvarskog Brestovca gdje jedan od motorista ima prijatelja. Kava i nastavljamo do konačnog cilja našeg putovanja – dvorca Dioš.

Ispred dvorca Dioš

Dvorac Dioš – nazvan po orahu, najmlađi je slavonski dvorac.

1904. godine gradi ga Paula Tüköry, rođena Falkenberg, na spomen svog pokojnog supruga, mađarskog plemića punog imena Alajos Tüköry de Algyest, zadnjeg vlasnika daruvarskog vlastelinstva i zastupnika u hrvatskom i ugarskom saboru. Kojeg li materijalnog dokaza velike ljubavi! Nakon završetka gradnje, princeza Paula na dvorac postavlja ploču s natpisom: Bog blagoslovio ovu kuću koju je sagradila gđa. udovica od Tüköry Alajoša, rođena Falkenberg Paula, A.D. 1904. na spomen svog supruga.  Da slučajno ne bude zabune oko razloga gradnje ovog predivnog zdanja! Uz predivne poglede na okolicu, koji su nama uskraćeni zbog magle, i života kao u raju u dvorcu što ga posvećuje svom nikada prežaljenom suprugu, Paula se ponovo udaje već godinu dana nakon njegove smrti. Ups!

Hrabri istraživači ispred dvorca

Od profesora Šanadya sa sveučilišta u Budimpešti, koji projektira dvorac, udovica Paula zahtijeva da dvorac ne smije odavati dojam ljetnikovca ili lovačkoga doma, već gospodske kuće. U vrijeme kada je sagrađen cijena mu je sedamsto tisuća ondašnjih kruna, a 2016. je stavljen na prodaju za jedanaest i pol miliona hrvatskih kuna. Ne znam je li prodan ili nije.

Šetnja oko dvorca

Svaki detalj govori o zapuštenosti i oronulosti

Na mnogim je mjestima otpao dobar dio fasade

Teško je prepoznati neki dominantni stil gradnje, ima tu svega pomalo

Iza ovih je vrata kapelica

Kako god, nakon Prvog svjetskog rata dvorac kupuju Kulmeri, pa potom razne banke, a na početku Drugog svjetskog rata dolazi u posjed Salezijanskog reda Don Bosca, koji u njemu otvaraju školu. Nakon Drugog svjetskog rata dvorac je nacionaliziran, ali škola u njemu ostaje i dalje, što znači da u kontinuitetu radi gotovo sedamdeset godina. Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća Salezijanci ponovo dolaze u njegov posjed. Čiji li je danas, nemam pojma, ali ono što znam i što je očito na prvi pogled je da dvorac propada.

I tako, materijalizirana ljubav vrlo brzo postaje obična roba na tržištu koja mijenja vlasnika kao auto sa skrivenom greškom koju uočiš kada ga dovezeš doma, da bi na kraju završio sam i napušten na nekom izgubljenom brijegu u negdašnjem daruvarskom vlastelinstvu.

E moj Alajoše, tuga je to i jad….

U Daruvaru

Obilan ručak u gostionici Queen

Do Daruvara je desetak kilometara koje prevaljujemo bez poteškoća. Obilan ručak u gostionici Queen, a kada izlazimo na ulicu, sumrak se već dobrano lijepi po krovovima i cestama.

Krećemo prema Garešnici i kako se penjemo zavojitom cestom, magla postaje sve gušća, a zavoji sve kompliciraniji. Sada je vidljivost već manja od sto metara, svjetlo fara jedva probija maglu, a sitne kapljice se love i na vanjskoj i na unutrašnjoj strani vizira kacige. Dižem ga nekoliko milimetara kako bi smanjio magljenje s unutrašnje strane, a hladan zrak štipa za lice. Palim dugo svjetlo, malo je bolje, vidim koji metar dalje. Svako malo bacam pogled u retrovizor, moja mala grupa hrabrih istraživača disciplinirano me slijedi.

Mrak, magla i zamagljen vizir na nepoznatoj cesti.

Horror je počeo.

Onaj pravi.

Ne trepćem.

Koncentracija je tolika da više ne osjećam hladnoću.

Sustižemo neki auto. Huh! Pratim ga.

Nakon nekoliko minuta on ulazi u svoje dvorište. Opet sam na čelu kolone i napipavam cestu.

Vizir je sada posve neproziran. Zaustavljam se sa strane, skidam kacigu i maramicom brišem vodu s vizira kacige.

Nastavljamo. Vizir stalno držim "odškrinutim" jer se zamagli čim ga zatvorim.

Opet auto. Slijedim ga. Ubrzo i on skreće u svoje dvorište.

Raskršće. Lijevo za Pakrac, desno prema Kutini. Brzo donosim odluku. Idemo u Kutinu i tamo na autocestu. Tako je najsigurnije.

Odluka se pokazuje ispravnom. Cesta do Kutine je laka, većinom ravna.

Kutina. Samo prolazimo kroz nju.

Vožnja autocestom je ipak olakšanje, iako gume više ne drže cestu. Kolotrazi me lagano bacakaju lijevo pa desno, kao da sam na vjetrometini. Displeji iznad autoceste pokazuju 6 ºC. Pa jasno, vlažan i hladan kolnik za naše je gume kao led.

Naplatne kućice pred Zagrebom.

Zahvaljujem se svima, trebalo je imati puno hrabrosti i dozu ludosti da bi se odvezlo tih tristo vlažnih, maglovitih i hladnih kilometara .

Što reći, ne računajući neke ekstremne vremenske prilike, gustu maglu možemo smatrati najsloženijim mogućim uvjetima na cesti, posebice ako se radi o kasnojesenjim ili zimskim maglama koje su često praćene i izmaglicom. Kako se pripremiti za ovakve uvijete? Nikako. Osim oboružati se strpljenjem te nepromočivim čizmama i rukavicama.

Oko sedam navečer parkiram Dragicu u garažu i s promrzlim kostima odlazim doma.

Što reći o bezvremenskoj, vječnoj ljubavi? Što o njoj govori dvorac Dioš?

Malo toga – vrlo brzo se udaje za drugoga.   

 

Mapa rute

Najnoviji

Dvorac Dioš
2020-11-08
Rudolfina
2020-09-12
Fužine
2020-08-29
Chopperska grmljavina Banovinom
2020-08-22
Buffalo Bill City Steak
2020-08-10

Najčitaniji

Može i bez kavijara
2019-06-29
U potrazi za Velebitskim Indijancima
2017-08-16
Tu ti je, prijatelju, fizika jako jednostavna
2018-09-25
Zweitaktmotor iliti dvotaktni motor
2018-04-05
Riana travelmakerica
2018-01-17
Pišite mi!   HOME   GASTRONOMIJA   PUTOPISI   RONJENJE   SAVJETI   SLASTICE   TEHNIKA   ZANIMLJIVOSTI  
Prijenos i objava dijela i cijelog teksta s ovog bloga je moguć samo uz dozvolu autora. Postavljanje linkova na bilo koju adresu iz ovog bloga je moguća bez dozvole autora.