VRIJEME NA DVA KOTACA

by Nebojsa Subanovic

Rudolfina

2020-09-12 Do sada pročitan 1034 puta

Forografije: Radoja Ivičić i ja

„Samo Rim je vječan“, tvrde stari Rimljani. No, griješe, još nešto je vječno – njihova ostavština u obliku znanja kako upravljati carstvom, republikom, državom…, samo tada to još ne znaju pa im opraštamo.

Stari su Rimljani otkrili kako su tri građevine nužne za opstanak i prosperitet Carstva: amfiteatri, akvadukti i ceste!

Amfiteatri za smirivanje strasti naroda ili skretanje pozornosti na neke druge stvari, a ne politiku te rad cara i senatora, akvadukti jer voda je osnovna ljudska potreba – iako bi se danas zgrozili nad nekim higijenskim navikama starih Rimljana mada su se kupali svakodnevno, a ceste jer ubrzavaju transport roba, usluga i vojske te time pune carsku blagajnu.

Propašću Rimskog carstva, te spoznaje prolazno padaju u zaborav. Amfiteatri se ne grade, svjetina se smije zabavljati samo latinskim verzijama molitvi, kupanje postaje zabranjeno, a srednjovjekovne ceste liče na blatne kaljuže ili prašnjave puteljke, u ovisnosti o godišnjem dobu.

Osamnaesto stoljeće ipak donosi neku promjenu. Istina, ne grade se amfiteatri za gladijatorske borbe, no sramežljivo niču kazališta i koncertne dvorane. Kupanje opet postaje prihvatljivo – iako još ne i poželjno društveno ponašanje, a rađa se i svijest o potrebama gradnje kvalitetnih i sigurnih cesta. U tisućugodišnjem srednjovjekovnom mraku pale se slabašna svjetla renesanse i prosvjetiteljstva, Europljani otkrivaju ono što su stari Rimljani znali još prije tisuću godina!

Svaka cesta ima svoju povijest, svog graditelja, svoju ideju, svrhu, cilj zašto je napravljena, svoju sudbinu i, u konačnici, svoj tragični kraj.

No, ima jedna cesta koja nema sve to – Rudolfina! Cesta je to za koju se zna tko ju je sagradio, ima svoju povijest, sudbinu, ali nitko ne zna zašto, s kojim ciljem je sagrađena! I živi već dvjesto godina!

Misteriju je najbolje rješavati na licu mjesta!

I tako te sunčane subote vodim malu ekspediciju motorista u istraživanje Rudolfine.

Do Karlovca jezdimo autocestom, dug je put pred nama i ne želimo gubiti vrijeme na „transport“ do Rudolfine.

Naša grupa drži urednu, školsku formu motorističke kolone.

U Karlovcu se uključujemo na Jozefinu, jednu od tri povijesne ceste koje od Karlovca vode prema moru.

Jozefinu od 1775 do 1779, po nalogu cara Josipa II gradi carski inženjerijski kapetan Vinko Struppi (1733-1810). Po završetku gradnje, car Josip unapređuje Struppija u čin pukovnika. Furlanijski su mineri za zahtjevna i opasna miniranja utrošili dvadeset i pet tona baruta!

U svom je izvornom obliku Jozefinska cesta vrlo naporna i opasna za putovanja, te sredinom devetnaestog stoljeća graničarski major Josip Kajetan Knežić gradi novu Jozefinu. Nova Jozefina nema većih nagiba od 5-6% i prava je moderna planinska cesta.

Prvi predah u Belavićima, preciznije u restoranu u mjestu Mrežnički Brig.

Gužva u hladovni

Hrabri motoristi u istraživačkom pohodu

Major Knežić značajno mijenja trasu Struppijeve Jozefine tako da dobar dio originalne ceste više ne postoji ili nije pogodan za korištenje, no i njegova je verzija zmijugava s vrlo oštrim, koji puta i neugodnim zavojima.

Prva znamenitost na Jozefini je most preko Tounjčice. Mjesto je to gdje putnik namjernik naprosto mora stati! Na izlazu iz Tounja, Jozefina dvokatnim kamenim mostom, nazvanim Josipovim mostom, naravno, po caru Josipu II,  prelazi rijeku Tounjčicu. U svom izvornom obliku, most ima samo jedan kat, no 1836 major Kajetan Knežić, pri „reizgradnji“ Jozefine, nadograđuje gornji kat te time smanjuje strminu pristupa mostu.

Prelazak preko Josipovog mosta. Na lijevoj i desnoj ogradi se nalaze kipovi rimskih vojnika s kacigama i štitovima kojima Vinko Struppi ukrašava most, a major Knežić ih postavlja na „svoj“ drugi kat. Nisam siguran jesu li gore originali ili replike…

Na malom parkiralištu uz Josipov most.

Podno mosta! Prizor je veličanstven.

Nastavljamo Jozefinom do Skradnika gdje ju napuštamo i skrećemo desno prema Oštarijama i Ogulinu.

Od Skradina prema Oguinu

Putem prolazimo pokraj Marmontovog mosta građenog početkom devetnaestog stoljeća. Ime dobiva po maršalu Marmontu, upravitelju francuske provincije Ilirje jer je, po svemu sudeći, današnji oblik dobio u vrijeme njegove uprave. Valja napomenuti kako Francuzi u dijelovima Hrvatske u sklopu Ilirskih provincija, po prvi puta u povijesti, uvode hrvatski jezik kao službeni!

Ogulin, ime mu vjerojatno potiče od latinskog ob gulam, „nad grlom“.

U Ogulinu

Nisam siguran jesmo li legalno parkirani, ali naprosto nije bilo nekog drugog izbora. I nikome ne smetamo.

Ispred utvrde Bernardina Frankopana. U njoj je u dva navrata bio zatočen Josip Broz Tito.

Đulin ponor, prirodna morfološka znamenitost. Ime dobiva po prelijepoj djevojci Đuli, ili Ruži po naški, koja se baca u taj ponor nakon što njen dragi, krajiški kapetan, pogiba u bitci s Turcima.

Naša avantura počinje u Ogulinu. Na žalost, gradske su ulice „pojele“ sam početak Rudolfine pa se mi na nju priključujemo nakon prelaska Molinarijevog mosta preko Dobre.

Na izlazu iz Ogulina prema Rudolfini. U pozadini moćni Klek!

Rudolfinu, nazvanu po careviću Rudolfu, sinu cara Franje Josipa I, krajem devetnaestog stoljeća gradi novovinodolski poduzetnik Matija Mažuranić, inače čovjek vrlo burnog, povremeno i misterioznog života. Čak je i ideja gradnje Rudolfinske ceste od Ogulina do Novog Vinodolskog vrlo nejasna i misteriozna. Naime, Novi Vinodolski u to vrijeme nema perspektivu razvoja u važniju luku, a i tada već postoji željeznička pruga do Rijeke. Uz to, Rudolfina prolazi kroz gotovo nenastanjeno šumsko područje Velike Kapele.

Kako god, 1867. godine Matija Mažuranić počinje s izgradnjom prometnice, no 1872. ili 1873. projekt dolazi u financijski škripac, ali 1873. njegov brat, Ivan Mažuranić postaje hrvatskim banom i novac se odjednom pronalazi te se 1874. Rudolfinska cesta pušta u promet.

U svom prvom dijelu Rudolfina je pitoma cesta, vrlo ugodna za vožnju…

… a pogledi oduzimaju dah.

Prometa gotovo da i nema…

… i uživamo u laganoj i opuštajućoj vožnji.

Početkom uspona na Veliku Kapelu, Rudolfina počinje pokazivati svoje pravo lice! Nije to više pitoma nego zahtjevna zmijugava planinska cesta s oštrim zavojima, ali s predivnim blitz pogledima kroz krošnje! Od tih pogleda malo koristi, koncentracija na cestu je maksimalna. Asfalt postaje loš, vidi se da je nedavno krpan, no i dalje ne dopušta neko opuštanje.

Ispod obeliska u slavu prve partizanske akcije u Gorskom kotaru za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Poziranje na jednom od rijetkih ravnih dijelova Rudolfine.

Do sada srećemo tek nekoliko automobila, mogli bismo ih nabrojati na prste jedne ruke. Uglavnom smo sami!

I na zahtjevnoj cesti nastojimo držati formu kolone! Jasno se vide svježe zakrpe.

Spuštanje niz Kapelu je posebno problematično. Zavoji su strmi i oštri. Često pomažem nožnom kočnicom. Rudolfina postaje sve zahtjevnija i zamornija.

U jednom trenutku izlazimo iz guste šume i pred nama puca pogled na beskrajne planinske pašnjake!

Divlji konji u hladovini

Krdo krava. One vjerojatno nisu divlje.

Negdje nakon odvojka prema Fužinama nalazi se ploča s natpisom „Banska vrata, izveo Mažuranić 1872“, ali ni ovoga puta je ne uočavam.

Novi Vinodolski.

Tražimo pizzeriju koju sam provjerio tijekom prethodne, ujedno i prve, vožnje Rudolfinom.

Gladni istraživači Rudolfinske ceste!

Hoćemo li se više maknuti dalje od pizza i hamburgera???

Mislim da mi je dosta Rudolfine. Do sada je prelazim dva puta i to mi je sasvim dovoljno. Svatko bi je trebao imati barem jednom u svom dnevniku vožnji, ali nikako ne pretjerivati.

Srećom se većina hrabrih istraživača slaže sa mnom.

Predlažem novu rutu! Krenemo Rudolfinom, ali skrenemo prema Fužinama!

Nisam ih trebao puno nagovarati!

S Rudolfine skrećemo prema Liču i Fužinama. U početku je cesta uska, jedan kolnički trak, ali kako nema velikog prometa držimo uredan tempo. U jednom trenutku se cesta širi i postaje moderna prometnica s gotovo novim asfaltom!

Od Rudolfine prema Liču novom modernom prometnicom.

Oko Liča i Fužina ima dosta radova na cestama pa često nailazimo na semafore!

U Fužinama se uključujemo na Karolinu, još jednu povijesnu cestu od Karlovca prema moru.

Karolinu, prvu planinsku cestu prema moru gradi austrijski carski pukovnik Antun Matija Weiss (1661.-1738.) po nalogu cara Karla VI, po kojem cesta i dobiva ime: Via Carolina Augusta. Karolinska cesta. Radovi započinju 1726., 1728. su prve dionice puštene u promet, no radovi na njoj traju još gotovo cijelo desetljeće.

Kako nam vrijeme curi, ne zaustavljamo se već grabimo dalje.

T raskršće, lijevo prema Delnicama, desno prema Mrkoplju. Naravno, prema Mrkoplju. U Vrbovsko stižemo u noćnim satima i tu se uključujemo na četvrtu povijesnu cestu – Lujzijanu! Severin na Kupu i obavezan predah uz tekuću okrepu u Miki Mausu.

Zagreb kreće s noćnim životom dok parkiram Dragicu u garažu.

Prejahali smo oko 350 kilometara i proveli oko osam i pol sati u sedlu. Vozili smo po sve četiri povijesne cesta prema moru: Jozefinom, Rudolfinom, Karolinom i Lujzijanom.  Cijeli je izlet trajao dvanaestak sati.

Mapa rute

Najnoviji

Rudolfina
2020-09-12
Fužine
2020-08-29
Chopperska grmljavina Banovinom
2020-08-22
Buffalo Bill City Steak
2020-08-10
Begovo Razdolje – život na visokoj nozi
2020-06-27

Najčitaniji

Može i bez kavijara
2019-06-29
U potrazi za Velebitskim Indijancima
2017-08-16
Tu ti je, prijatelju, fizika jako jednostavna
2018-09-25
Zweitaktmotor iliti dvotaktni motor
2018-04-05
Riana travelmakerica
2018-01-17
Pišite mi!   HOME   GASTRONOMIJA   PUTOPISI   RONJENJE   SAVJETI   SLASTICE   TEHNIKA   ZANIMLJIVOSTI  
Prijenos i objava dijela i cijelog teksta s ovog bloga je moguć samo uz dozvolu autora. Postavljanje linkova na bilo koju adresu iz ovog bloga je moguća bez dozvole autora.