Fotografije: Đurđica Marković i ja
Žive li još na Karolini, jednoj od povijesnih hrvatskih cesta prema moru, duhovi starih kirijaša iz osamnaestog stoljeća? Navodno da! Moram to provjeriti!
Ne znam je li Sun Tsu rekao kako samo dobro pripremljen general dobiva bitku, nije ni bitno, uzimam u šake „Starim cestama prema moru“ Lane Černicki i Satše Forenbahera, tražim poglavlje o Karolini i vadim natuknice: adrese, ulice, ceste, kuda, kuda ne, sve brižno zapisujem, spremam karte u mobitel. I tako nekoliko dana za redom.
Provjeravam na mom omiljenom meteorološkom portalu www.meteo-info.hr, subota obećava lijepo vrijeme!
I tako, tog subotnjeg prijepodneva Dragica, Đurđica i ja krećemo autocestom put Karlovca gdje se nalazi ishodište našeg koordinatnog sustava: početak najstarije od četiri povijesne ceste prema moru: Karoline!
Karolinu, prvu planinsku cestu prema moru gradi austrijski carski pukovnik Antun Matija Weiss (1661.-1738.) po nalogu cara Karla VI, po kojem cesta i dobiva ime: Via Carolina Augusta. Karolinska cesta. Radovi započinju 1726., 1728. su prve dionice puštene u promet, no radovi na njoj traju još gotovo cijelo desetljeće.
Do pojave mog interesa za stare hrvatske ceste koje su još u upotrebi, Karlovac je za mene samo tranzitni grad, no evo sada već drugi puta švrljam po njegovoj unutrašnjosti tražeći nešto, ovoga puta početak Karoline. Nalazim ga na početku Ulice Pavleka Miškine.
Početak Karolinske ceste, danas je to početak Ulice Pavleka Miškine
Dragica i ja na početku KAroline i na početku još jedne avanture
Gledam malo okolo, ali nigdje nikakva znaka, oznake, info ploče, ničega što bi putniku namjerniku reklo: ej momče, putniče namjerniče, ovdje, baš tu, tu gdje sada stojiš, tu je početak Karoline, tu započinje tvoja avantura! Prije tri stotine godina odavde su kretali kirijaši prevozeći robu prema Rijeci i Bakru ili su ih ovdje čekali kupci da preuzmu svoju robu iz kvarnerskih luka.
Sada već pomalo poznajem grad, ne trebaju mi upute navigatorice Emilije, no uključujem je, za svaki slučaj.
Kroz koju minutu stižemo do novovjekovnog obeliska koji označava točku razdvajanja Lujzijane i Karoline.
Malo naslikavanja i nastavljamo Primorskom ulicom prema gradskom groblju. Zašto tamo? Eh, preko puta glavnog ulaza u groblje se nalazi stara mitnica gdje se naplaćivala maltarina za ulazak u grad.
Parkiramo preko puta glavnog ulaza u groblje, pogledom tražim kuću koja bi mogla biti mitnica i na kojoj moraju biti ostatci mehanizma za dizanje rampe, no ne uočavam ništa takvoga.
Odavde Karolina kreće u strmi uspon, najavljujući ono što putnika čeka svo vrijeme na putu do mora: oštri zavoji, nebrojeni strmi usponi i nisponi. Zmijugamo tako gore-dolje kroz prigradska naselja i zelenila šumaraka i livada kada u jednom trenutku Karolina počinje sa strmim spuštanjem prema rijeci Dobri. Kod najoštrije okuke, na samom grebenu ponad doline, stoje ostatci staroga grada Novigrada!
Stari grad Novigrad na Dobri
Ehm, stari grad Novigrad? Zanimljiva igra riječi. Prvi poznati vlasnici novigradskog posjeda su knezovi Krčki Frankopani i to postaju vjerojatno krajem četrnaestog stoljeća te u njihovu posjedu ostaje sve do 1671. Potom mijenja vlasnike, a krajem dvadesetog stoljeća počinje njegova obnova.
Pogled na dolinu Dobre, Gorski kotar i Klek
U dvorištu staroga grada Novigrada na Dobri
Na terasi s pogledom na dolinu Dobre
Dvorište staroga grada Novigrada na Dobri
Dolina rijeke Dobre
Vidikovac na jednom od tornjeva staroga grada Novigrada na Dobri
Spuštamo se prema Dobri koju premošćuje stari kameni most što se spominje još 1783. kada je u njemu boravio car Josip II. On je jedan od najstarijih spomenika hrvatske mostogradnje koji je još u upotrebi.
Stari kameni most preko rijeke Dobre
Na drugom je kraju mosta raskrižje, desno prema Donjim Stativama i Lujzijani, ravno prema Netretiću i opet Lujzijani, te lijevo, Karolinom. Naravno, skrećemo lijevo. Tu Karolina postaje pitoma, prateći tok smaragdno zelene Dobre.
Rijeka Dobra
U Jarče Polju Karolina se spaja sa cestom D3 koja vodi od Karlovca preko Duge Rese prema Rijeci. Nakon nekih kilometar vožnje radim navigacijsku grešku, Sun Tsu bi rekao, sinek, se baš nisi dobro pripremil! Umjesto da skrenem lijevo na Ž3174, kako se sada zove ta dionica Karoline, prema Vodenoj Dragi i Bosiljevu, nastavljamo po D3 do Bosanaca. Nema mi druge, morat ću na popravni! Kako iz pripreme, tako i iz navigacije!
U Bosancima skrećemo lijevo prema Bosiljevu u potrazi za Karolinom.
Kada smo već u Bosiljevu, šteta je ne otići do obližnjeg starog grada Bosiljeva. Tornjevi, krovovi i zidine su vidljivi iz samog mjesta pa ga nije problem naći.
Stari grad Bosiljevo
Ispred ulaza u stari grad Bosiljevo
Đurđica na stepenicama koje ipak ne vode u Nebo
Starim gradom Bosiljevo kao da dominiraju stepenice
Ovo je moj drugi posjet starom gradu Bosiljevo i dok Đurđica odlazi razgledati zgrade, ja samo švrljam dvorištem, naprosto nemam snage lunjati hodnicima i sobama gledajući kako propada još jedan biser hrvatske arhitekture.
Nakon nekih pola sata nastavljamo našu misiju – potragu za duhovima karolinskih kirijaša!
Palim navigatoricu Emiliju i zadajem joj da nas odvede do nedalekog mjesta Hrsina. U Bosiljevu se opet vraćamo na usku Karolinu koja gadno vijuga uz česta strma uspinjanja u pokušaju da izađe iz doline. Na izlazu iz Hrsine asfalt prestaje, a Karolina postaje ono što je i bila: uska makadamska cesta!
Neće moći dalje! Na izlazu iz Hrsine Karolina postaje ono što je i bila, uska makadamska cesta
To je ta originalna Karolina, koju je više od deset godina gradilo preko tisuću i pet stotina radnika! Dragica definitivno nije motor na kojem bih krenuo dalje. Sve do Stubice, mjesta blizu Vrbovskog, Karolina je makadamska cesta ili poljski put. Jednom možda, nekim drugim motorom, i prijeđem tu dionicu.
Uz nešto manevriranja na uskom kolniku okrećem Dragicu te krećemo put Bosiljeva pa prema Bosancima. U samom startu ideja je bila put između Bosiljeva i Vrbovskog prijeći Lujzijanom, te se kod Vrbovskog ponovo uključiti na Karolinu.
Ima još jedan valjani razlog zašto odabirem takvu varijantu: izvrstan hamburger u fast-foodu Miki Maus u Severinu na Kupi.
Nakon okrepe i kratkog odmora od sedla, nastavljamo prema Vrbovskom.
U Stubici skrećemo s Lujzijane, koja se sada zove D3, prema Vrbovskom i samim skretanjem ponovo smo na Karolini. Kako i dolikuje Karolini, strmo se spušta prema centru mjesta. Kroz Vrbovsko, uspavani gradić koji živi od drvne industrije, samo prolazimo i na izlazu ponovo prelazimo Dobru, koja ovdje više liči na oveći potok. Nakon mosta, Karolina počinje sa strmim i zavojitim usponom dok je s lijeve strane prati moderna autocesta Rijeka-Zagreb. Mjestimice tek nekoliko stotina metara dijeli tri stotine godina cestogradnje.
Tri stotine godina! Ako dobro osluhnete čut ćete psovke kirijaša i fijuke bičeva, pretovarene i zapjenjene konje koji ržu posrćući po vlažnom i skliskom makadamu, paru što se diže s njihovih sapi, topot i klizanje potkova po kamenju. Zatvorite li oči, vidjet ćete duhove karolinskih kirijaša kako vode svoje karavane uskom planinskom cestom nastojeći ispuniti jedini sveti zadatak svakog kirijaša, dopremiti robu na odredište.
Tri stotine godina kasnije, šezdeset i tri Dragičina konja veselo predu noseći nas troje zavojitim, strmim uzbrdicama i nizbrdicama, cestom kojom su kirijaši, ako su imali sreće, putovali tri dana od Karlovca do Sušaka.
Na Karolinskoj cesti
Nakon strmih vijuganja gore-dolje, dolazimo u mjesto Stara Sušica gdje se oko odmah zalijepi za dvorac istog imena – Stara Sušica! O povijesti dvorca ne nalazim baš puno podataka. Uglavnom, dvorac je podignut na mjestu kaštela kojeg su sagradili, a tko drugi nego Frankopani, pa krajem šesnaestog stoljeća tuda prolaze Turci, a iza njih trava nije rasla, no kaštel nekako preživljava, onda u devetnaestom stoljeću vlasnik postaje grof Laval Nugent. Nakon njega dvorac mijenja vlasnike i danas njime upravlja grad Rijeka.
Dvorac Stara Sušica
A mi nastavljamo dalje put Ravne Gore. Vozeći se, bolje rečeno vozikajući se glavnom cestom koja se proteže cijelom duljinom mjesta, tražimo mjesto gdje bi popili kavu.
Ravna Gora
Iako uočavamo nekoliko birtija koje rade, niti jedna nema terasu, bar ne u funkciji. Očito, kavu ćemo piti negdje drugdje.
Dan polako curi, vjetar pojačava najavljujući dolazak pogoršanja vremena i pri samom izlazu iz Ravne Gore silazimo s Karoline i krećemo spojnicom prema Lujzijani.
Ravno Karolinom do mora, desno prema Lujzijani
Ostatak Karoline ćemo prijeći drugom prilikom. Ima na njoj toliko toga za vidjeti, doživjeti, osjetiti, šteta je stisnuti sve to u jedan dan, jednu vožnju. Duhovi karolinskih kirijaša i njihovih konja ionako će biti na Karolini sve dok bude i Karoline.
Želite li prijeći put koji smo mi prešli, samo kliknite OVDJE!