2019-04-21 Do sada pročitan 6938 puta

Ako je Rim grad u koji vode svi putovi, onda je Karlovac grad iz kojeg svi oni vode. Čak tri povijesno značajne ceste prema Jadranu kreću iz tog grada - Karolina, Jozefina i Lujzijana.  Sve tri građene su tijekom XVIII i početkom XVIIII stoljeća. Da, da, da, znam, sad vam je nad glavom upitnik o rimskom XVIIII. Stari Rimljani su imali vrlo nezgrapan način zapisivanja brojeva, a oduzimanje im je bilo vrlo misteriozno i s njihovim brojevima totalno nepraktično, ma cijela algebra im je bila muka. Zato su brojeve „slagali“ samo „dodavanjem“, otprilike ovako: I, II, III, IIII, V, VI, VII, VIII, VIIII. Srećom, u jednom su se trenutku pojavili Arapi sa svojim brojevima, dekadskim sustavom, jednostavnom algebrom i indijskom nulom, a tijekom povijesnih stranputica rimski su brojevi dobili današnju, jednostavniju formu, onu s „oduzimanjem“, pa je VIIII postao IX.

Predivan anticiklonalni Uskrs godine MMXVIIII, sunčan, vedar i ugodno topao, idealan je za istraživanje povijesnih cesta prema moru. Naoružani izvrsnom knjigom Lare Černicki i Staše Forenbahera „Starim cestama do mora“, Dragica i ja krećemo u još jedno lutanje bez voznog reda.

Lagana vožnja autocestom Zagreb-Karlovac, promet neznatan, zanemariv, Dragica prede na 90 km/h, ja kontempliram, teme se nižu, od inflacije prostora nakon Big Banga preko optimizacije relacijskih baza podataka do pitanje je li Homo Sapiens stvarno izjeo sve Neandertalce….

Karlovac, grad kroz koji uvijek samo prolazim, ovoga je puta bitan dio mog današnjeg lutanja hrvatskim cestama. Ključno mjesto, mjesto u kojem se nalazi ishodište koordinatnog sustava koji definitivno nije Kartezijski, a pogotovo nije pravokutan. Ishodište koje se zove Josephinae Principium. Prvu trasu Jozefinske ceste 1775. godine počinje graditi austrijski inženjerijski kapetan Vinko Struppi, a po završetku, 1779, biva promaknut u čin pukovnika. Danas se početak Jozefine nalazi na raskrižju, točnije, kružnom toku, Domobranske, Nazorove, Mačekove i ulice Petra Zrinskog. Na povijesnom kamenom obelisku stoji taj veličanstveni natpis: Josephinae Principium – Početak Jozefine. Sam obelisk je i miljokaz, no, udaljenosti su iskazane u austrijskim poštanskim miljama, jedna ima 7586 metara, što znači da do Rijeke ima svega 18 poštanskih milja.  Ipak, Jozefina danas nije u fokusu mog interesa. Danas je to Lujzijana. Lujzijana ima svoj početak malo istočnije, ali ga ovoga puta neću tražiti. Želim proći dijelom Lujzijane kojim još nisam išao – od Karlovca preko Netretića do Vukove Gorice.

Ispred obeliska Josephinae Principium.

Miljokaz u jedinicama austrijskih poštanskih milja

Obelisk Josephinae Principium.

Marmontova aleja

Uključujem navigatoricu Emiliju da me odvede do Marmontove aleje, dijela Lujzijane kojom ona napušta Karlovac. Marmontovu aleju omeđuje red platana starih koliko i sama cesta, posađene su 1809. i 1968. su zaštićene kao spomenici parkovne arhitekture. Na kraju Marmontove aleje cesta se račva, a na samom račvanju novi obelisk, ovovjekovni, manjih dimenzija, ali vrlo uočljiv. Parkiram na pješačkom otoku oblika trokuta. Na jednoj strani obeliska ruka koja pokazuje udesno, kuda se pruža Lujzijana, na drugoj ulijevo, u smjeru kuda se nastavlja Karolina.

Ovovjekovni obelsk s putokazima prema Lujzijani i Karolini.

Trasu Lujzijane projektira austrijski podmaršal Filip Vukasović te je gradi od 1803. do 1809., ali ne doživljava njen završetak – 1809. pogiba u ratu između Austrije i Francuske. Prema mišljenju stručnjaka, Lujzijana je u vrijeme svog puštanja u promet najmodernija europska prometnica, projektirana i građena po, tada, najmodernijim pravilima projektiranja i gradnje. Nema strmih dionica, zavoji su „šestarski“, a prohodna je tijekom cijele godine. Lujzijana je ne samo ubrzala transport iz unutrašnjosti prema sjevernom Jadranu nego i omogućila razvoj područja kroz koja se protezala. Uz samu cestu se naseljavaju kovači, kolari, gostioničari i svi ostali nužni zanatlije koji su putovanje Lujzijanom činili ugodnijim i sigurnijim. Uz cestu su nicala prenoćišta, gostionice, postaje za zamjenu konja…

Objekt gradskog vodovoda na izlazu iz Karlovca 

Dragica i ja napuštamo Karlovac i lagano zmijugamo Lujzijanom prema Stativama, prvom značajnijem naselju poslije Karlovca. Ovaj dio Lujzijane, koji sada ima moderno sterilno ime D6, nije bitno mijenjan te se još uvijek vidi „zavojita“ struktura ceste. Zavoji su, ipak, vrlo ugodni iako su projektirani dok je prosječna brzina vozila – zaprežnih kola, bila tek desetak kilometara na sat. Od Vukove Gorice do Rijeke, Lujzijanini su zavoji prilično „ispeglani“ kako bi je se prilagodilo nešto bržim prijevoznim sredstvima pogonjenim s više od dva ili četiri konja.

Most na rijeci Dobri

Pogled na lijevo...

Pogled na desno.

Rijeka Dobra. Zaustavljam se na sredini mosta jer ne mogu odoljeti prizoru. Oči bole od zelenila, ispod mene kristalna rijeka. Nekoliko fotografija i kratka kontemplacija o hrvatskom turizmu.

Nastavljamo prema Stativama, Gornjim i Donjim, ali samo prolazimo kroz njih. Zavoji su sada puno pitomiji i zmijuganje na Dragici postaje pravi užitak.

Ulaz u Netretić

Netretić. Raskrižje, desno za Sloveniju, lijevo prema Rijeci. Ono što me veseli je što povremeno nailazim na info ploče koje me obavještavaju kako se nalazim na povijesnoj cesti Lujzijani. Skrećemo lijevo. Izlazimo iz Netretića i pogled naprosto eksplodira! Zaustavljamo se. Ne gaseći Dragicu radim nekoliko fotografija – u daljini, na horizontu, zub Kleka strši prema nebesima! Ma ne damo ovo nikakvim turistima! Nema tih para kojima bi oni mogli platiti ovaj pogled!

Pogled na Klek

Ja u elementu

U Prilišću prolazim kraj miljokaza. Kočim, okrećem se i vraćam do njega. 15 milja od Rijeke i 3 od Karlovca. Da, da, to su austrijske poštanske milje. Množim, u arapskim brojevima, naravno, do Rijeke oko 114 kilometara, a do Karlovca 23. Uklesani natpis je pomalo, ehm, izblijedio? Kako bi se to reklo? Izblijediti je za boju, kako je za uklesani natpis? Kako god, oznake milja još se mogu očitati.   

Miljokaz 

Preskačem kontemplaciju. Nastavljamo prema Vukovoj Gorici.

Vukova Gorica. Ovdje Lujzijana postaje D3 – ne, ne, nikada je neću zvati D3! ili možda bolje, spaja se na D3. Nebitno. Preko puta raskršća jedna od mnogih kolateralnih žrtava autoceste Karlovac-Rijeka, napušten ugostiteljski objekt. Sjedam u hlad na stepenice onog što je nekada bio ulaz u restoran i otvaram limenku nekog energetskog napitka kojeg sam dobio od sponzora tečaja sigurne vožnje motorom u Policijskoj akademiji. Nije da mi treba neke energije, samo sam žedan, a nemam ništa drugo.

Što sada? Kuda sada? Misiju sam obavio. Ništ', idemo do Severina na kavu. Jedna kava bi mi baš dobro sjela.

Uključujemo se na Lujzijanu, prolazimo kroz Zdihovo - groblje nekada uspješnih i uvijek krcatih restorana, gdje se miris janjetine s ražnja širio miljama oko mjesta. Sada tamo, koliko vidim, radi još samo jedan. I to je u redu! Zašto bi turisti uživali vozeći se Lujzijanom? Zašto bi uživali u janjetini s ražnja? Nema tih para kojima bi oni to mogli platiti!

Ipak, postoji jedna grupacija, pripadnika supkulture ljubitelja vozila na dva kotača – motoristi i biciklisti, koji vole ovu cestu. Volim je i ja, ona je moja najdraža cesta, moja Lujzijana.

Ispred Miki Mausa

Nema puno do Severina, parkiramo se ispred Miki Mausa, izvrsnog restorančića brze prehrane. Dobra bijela kava, malo predaha i odlučujem pogledati stari dvorac obitelji Zrinskih, udaljen kojih petstotinjak metara od velikog parkirališta.

Dragica ispred kapije dvorca Zrinskih

Ne zna se tko su graditelji starog grada nad Kupom. Posjed Severin se spominje u Modruškom urbaru 1486. godine i po nekim autorima grad je tada već postojao. Knezovi Frankopani 1558. podižu na mjestu današnjeg dvorca obrambenu kulu. Od 1682. godine je u vlasništvu obitelji Oršić, a sadašnji izgled mu 1803. daje grof Ivan Oršić. Sadašnji? Ehm. Dobro, u nekom arhitektonsko-graditeljskom smislu da, no danas je to zapušten i devastiran objekt, zaboravljen i prepušten zubu vremena. Jedan od mnogih bisera naše srednjovjekovne arhitekture ostavljen na milost i nemilost vremenu, vandalima, propadanju.

Glavna vrata na dvorcu.

Ispod mene dolina rijeke Kupe

Jedna od kula devastiranog dvorca. A u ruci knjiga Starim cestama do mora.

Devastirana kapelica u sklopu dvorca 

Kako od bisera arhitekture napraviti ruinu?

Vrijeme za lagani povratak. Dragica i ja izlazimo na Lujzijanu, ovoga puta prema Karlovcu kroz koji samo prolazimo, te autocestom ležerno, gospodski i ponosno dolazimo u Zagreb.

Parkiram Dragicu u garažu, pogladim je i krenem doma.

Još jedno lutanje bez voznog reda je završilo.