2019-01-13 Do sada pročitan 1975 puta

U Hrvatskoj postoje dva estradna fenomena, a jedan od njih je Dražen Turina Šajeta. Oni koji me malo bolje poznaju, znaju na koga mislim pod onim drugim, a i nije mi namjera pisati o njemu, ne u ovom blogu.

Moj prvi susret sa Šajetom zbio se davno, jako davno, prije dvadeset i možda koju sitnu godinu na jednoj buzećanskoj Subotini, manifestaciji koja se slavi prve subote nakon Male gospe. Te se subote Buzet, kao Fenix, budi iz mrtvih, oživi – po cijelom su gradu razna ugostiteljsko-glazbeno-sportska događanja uz kulminaciju tijekom noći na nedjelju. Jednom ću vam pisati o tim mojim Subotinama. Možda.

Tako sam se i te davne subotnje večeri muvao Buzetom, uživao u gigantskoj fritaji s tartufima koja se tradicionalno sprema blizu glavnog gradskog trga, u tavi promjera brat-bratu metar i pol, a poslije obilazeći „punktove“ glazbenih i sličnih događanja.

  - Na maloj pozornici je Šajeta - kaže netko iz društva.

Šajeta? Tko je on?, nikad čuo, pomislim, ali ne izgovorim, tko zna tko je on i kako bi me pogledali kad bi rekao da nemam pojma tko je Šajeta.

Odlazimo do male pozornice, a kad tamo ludnica! Slušam, gledam i ne mogu vjerovati! Ma čekaj! Ma kako ja ne znam za tog Šajetu? I doživljavam takvu  transformaciju estradne svijesti kakvu sam doživio samo jednom do sada, kad me Mate, cimer na odsluženju vojnog roka, 1988. odveo na zadarski koncert onog drugog estradnog fenomena.

Nevjerojatna je ta lakoća kojom Šajeta stvara i diže atmosferu, komunicira s publikom, lakoća kojom publika odgovara na njegovu komunikaciju! I svi znaju njegove pjesme. Osim mene, naravno!

Još i danas se, kao da je sinoć bilo, sjećam njegovih Lovranskih črešanja. Dobro, bilo je i sinoć, u zagrebačkom klubu Sax koji je ugostio ovog vrsnog estradnog umjetnika, koji je opet iznova potvrdio status estradnog fenomena. Bilo je sinoć mnoštvo emocija, evociranih uspomena, pjevanja – u međuvremenu sam naučio dobar dio njegovih tekstova, smijeha, ah, predivna noć u Saxu.

Moj drugi susret sa Šajetom zbio se godinu, možda dvije nakon tog prvog, buzećanskog, i to u nekom slovenskom zaseoku na Ćićariji, nadomak istarsko-slovenske granice. Kako sam tamo dospio? Ma, duga je to priča iz doba mog intenzivnog istraživanja istarskog neba, malvazije i biske, pršuta i sira, nešto manje maništri s bobićima i istarskih kobasica sa kiselim zeljem. Tada se, u tom izgubljenom slovenskom zaseoku, kojem se ni imena ne mogu sjetiti, samo potvrdio moj buzećanski dojam o Šajeti – on je pravi estradni fenomen! Sada ih već znam dva!

Nekoliko godina poslije nabavio sam njegov CD Bluz berača šparoga, slušao njegove glazbene uratke na youtubeu i uživao u njegovim pjesmama. Trebale su proći godine dok mi se nije prosvijetlilo u čemu je kvaka s tim njegovim estradnim fenomenizmom.

Postoji velika razlika u umjetničkom izričaju te dvojice hrvatskih glazbenih fenomena. Tekstovi onog prvog se mogu svesti na nekoliko jednostavnih pojmova: mati, Dalmacija, konoba, vino, maslina i kamen – samo uzmeš sve moguće permutacije s ponavljanjem, i imaš stotinjak sati opijumskih pjesmuljaka. Uz to, glazba mu je vrlo jednostavna, uglavnom u tročetvrtinskom taktu i za potpuni doživljaj zahtijeva konzumaciju male doze, najbolje, vina.

Šajetin izričaj je, naprotiv, posve drugačiji, i glazbeno i tekstualno složeniji. Obrađuje mnoge teme, od ljubavnih do političkih, govori o Istri, o životnoj filozofiji, o prošlosti, o životnim užicima, o hrani, o stjuardesi Barbari, o besedima koje preko Učke putuju do Pazina, o lovranskim črešnjama, prijateljstvu, a glazbeno vrlo šarolik.

No dobro, a kaj im je zajedničko kad su očito toliko različiti? E to je ono što ih čini estradnim fenomenima, ta zajednička karakteristika: estradna karizma!

Onom prvom je dovoljno da digne svoju dlakavu ruku i sto tisuća ljudi u dvorani pjeva umjesto njega!

Ovaj drugi to radi na jedan suptilan, rekao bih, gotovo intelektualan način! Prepun šala i dosjetki, zafrkancije na svoj i tuđi račun, britkog jezika i oštrog oka kojem ne mogu promaći aktualna zbivanja, koji poznaje ljudsku psihologiju, koji poznaje ljudske osjećaje.

I zato ih volim obojicu! Njihov je pristup estradi dijametralno suprotan, njihovo poimanje glazbe na  suprotnim je stranama Mliječnog puta, ali s njihovih koncerata odlazim razgaljen, veseo, sretan, napunjenih baterija i poderanih glasnica.

Carevi!