2018-04-29 Do sada pročitan 6990 puta

Ima li još uskoka u gradu bure, Senju? Onih uskoka o kojima piše August Šenoa u svom romanu „Čuvaj se senjske ruke“, a koji je kasnije kontroverzni slikar, za mene genijalac, Andrija Maurović pretočio u strip? Ima li? Nema mi druge nego skočiti do Senja i provjeriti na licu mjesta.

I tako te sunčane nedjelje mala istraživačka ekipa u sastavu Đurđica, Teddy Biker Bear, Dragica i ja krećemo put ponosnog grada Senja u potragu za uskocima.

Prvi dio puta, do Karlovca, vozimo autocestom. Nekako ne volim onu staru cestu preko Jastrebarskog. Promet je umjeren i ne izaziva umor dok lagano klizimo prema Karlovcu, no svakim kilometrom temperatura neumoljivo raste.

Đurđica, Teddy Biker Bear, Dragica i ja.

Naš prvi pit stop je u Mrzlom Polju, kraj birtije u kojoj većina bajkera na putu prema moru napravi coffee/beer pauzu. Mi samo protežemo noge. Jutarnju kavu smo popili, a za iduću je, pak, rano.

Prvi pit-stop u Mrzlom Polju.

Ne zadržavamo se dugo. Nakon kilometar-dva dolazimo do raskrižja gdje lijevo nastavlja Jozefina, a desno odvojak prema Lujzijani i Karolini.

Raskrižje na ulazu u Dugu Resu, lijevo Jozefinom, desno Lujzijanom.

Sve tri stare ceste, Jozefina, Lujzijana i Karolina imaju svoje ishodište u samom Karlovcu. Kasnije je, kod ulaza u Dugu Resu, napravljena spojnica Jozefine s Lujzijanom i Karolinom čiji priključci su kod Netretića odnosno Novigrada.

Zmijugamo lagano uz modrozelenu Mrežnicu, a kako baš i nema prometa, povremeno bacam oko lijevo i desno uživajući u pejzažu.

Za razliku od Lujzijane, Jozefina mijenja svoju trasu, te ona “danas nije jedna cesta, već splet prometnica koje se račvaju i presijecaju, vodeći više ili manje usporedo.“, citat „Starim cestama do mora“, Lara Černicki, Stašo Forenbaher.

Trasa Jozefine potječe još iz antike, no prvu Jozefinu gradi inženjerski oficir Vinko Struppi (1775.-1779.) po nalogu cara Josipa II. Krajem 18. stoljeća podmaršal Filip Vukasović radi neke preinake a zadnju verziju, od Josipdola do Senja, praktički novu modernu cestu, graničarski oficir Josip Kajetan Knežić (1833.-1845.).

Na izlasku iz Tounja prelazimo Tounjčicu čudnim dvokatnim kamenim mostom. Zaustavljamo se jer prizor oduzima dah!

Josipov most na izlazu iz Tounja.

Josipov most, kako je nazvan po inicijatoru gradnje same ceste, ima zanimljivu povijest. Donji kat radi Struppi i na ogradnim zidovima postavlja kipove rimskih vojnika. Knežić, kako bi ublažio strme prilaze gradi drugi kat mosta i premješta kipove na ogradu drugog kata.

Kipovi rimskih vojnika

Današnja prometnica prati Knežićevu Jozefinu i mi nastavljamo njome. Neki dijelovi Struppijeve Jozefine više nisu u upotrebi, a neki se, pak, mogu proći još samo pješice.

Na obroncima Male Kapele nailazimo na Vrelo Rožić kraj kojeg Knežić gradi spomenik u obliku obeliska s latinskim napisom : Car Franjo nadvladao je strmine Jozefinske ceste. Proslijedite, zahvalni putnici. 1834.

Vrelo Rožić

Kraj ceste slikam svib u cvatu, biljku po kojoj je mjesec svibanj dobio ime. Sviđaju mi se maštoviti hrvatski nazivi mjeseca u godini. Starorimska verzija je monotona – ili redni brojevi ili carevi ili bogovi.

Svib

A iznad travnate doline diže se šiljati brijeg s ostacima starog grada Modruša.

Razvaline grada Modruša.

Nastavljamo dalje. Gledam nebo i baš mi se ne sviđa, pred nama oblak iz kojeg očigledno pada kiša.

U Brinju prve kišne kapi. I gledam taj kišni oblak, kao zmija se proteže točno iznad ceste! Lijevo i desno vedro! A nas pere! I kako cesta zmijuga, tako zmijuga i trag kiše. U Žutoj Lokvi skrećemo desno prema Vratniku i nakon parsto metara kiša staje, grane sunce, kao da smo promijenili planetu!

Dragica na Vratniku.

Prijevoj Vratnik. 888m nadmorske visine. Zaustavljanje obavezno! I fotkanje!

Pogled na kvarnerske otoke.

Pogled na kvarnerske otoke oduzima dah! No valja i predahnuti jer spuštanje prema Senju uključuje nekoliko gadnih serpentina i mnoštvo nezgodnih zavoja.

A ki to more platit?

I konačno Senj čijom vizurom dominira kula Nehaj! Završena je 1558. te je od tada pa do 1617. bila sjedište uskoka.

Senj, Senia,  naseljen je nekih tri tisuće godina, a prije Rimljana bio je središte ilirskog plemena Japoda.

Senj podno Nehaja.

A u Senju više motora nego ljudi! Čovjek bi rekao kako se upravo održava moto susret! No nije tako. Postoji jedan dobar razlog zašto je Senj toliko popularan u bajkerskoj populaciji – a to je Jadranska magistrala. Većini bajkera ona je poslastica, cesta snova! Sasvim dovoljan broj zavoja kroz predivan krajolik.

Pogledom tražim senjske uskoke, no ne vidim ih. Zato uočavam nekoliko članova zadarskog kluba Beštije koji upravo kreću put Zadra. 

Đurđica i ja sjedamo na terasu restorana uz samu cestu na rivi, krcatu bajkerima. Porcije koje konobar raznosi uokolo poprilične su. Mi smo na kavi. To mi sada treba. A imamo i naše fantastične sendviče!

Gledam prolaznike, ali uskoke i dalje ne uočavam. Možda su se povukli u središte mjesta. Očito ćemo morati istražiti i gradsku jezgru. Nakon kave krećemo prema centru grada. Odmah na početku spomenik mornarima.

Tri mornara, djelo akademskog kipara Ivana Vukušića.

No nema nikakvih obilježja, tko, kome, kada i zašto podiže taj spomenik. Nema ni informacija o autoru. Ništa. Nakon teškog i mukotrpnog googlanja ipak nalazim informacije. Rad je to akademskog kipara Ivana Vukušića, a monumentalna kompozicija predstavlja partizane-mornare što stoje na vječnoj straži. Na desnoj strani postolja bile su uklesane riječi „U spomen palim borcima iz NOR. Narod općine Senj“. Ali gdje je nestao?? I zašto??

Centar Senja, gradski trg.

Uskoka nema… krećemo dalje prema centru. Izbijamo na prostrani gradski trg pretvoren u parkiralište. U sredini stoji osmerostrana česma, trg okružuju oronule zgrade, čiji je sjaj nestao davno u prošlosti, a u sadašnjosti nitko nije našao shodno obnoviti ih. U dnu vila u raspadnutom stanju, čudo kako se još drži, no po zavjesama na dva prozora zaključujem kako je čak i djelomice nastanjena.

Nema uskoka, nema ni ljudi, samo parkirani automobili na trgu koji je nekada očito izgledao veličanstveno. S knedlom u grlu krećemo dalje i prolazimo kroz gradska vrata, nekada vjerojatno glavna gradska vrata.

Gradska vrata

Tražim neki info pano, nešto za turiste, neku informaciju za putnike namjernike koji su se otisnuli s rive prema gradskoj jezgri. Ništa. U biti ima. Pogled mi privlači simbol carske krune iznad vrata i natpis: „JOSEPHINAE FINIS“, kraj Jozefine. I to je to.

Još malo švrljam oko tih vrata i pronalazim neku vrstu pojila. No kako nema nikakvih natpisa, ostat će i meni i vama misterija o čemu se radi.

Vraćamo se na rivu. Kontemplacija o tome što smo vidjeli. O gradu koji još ima samo fasadu, a iznutra propada. O gradu koji je zaboravio kako ima predivnu unutrašnjost koja može biti zanimljivija od obalnog dijela. O gradskom trgu koji bi mogao biti biser ovog dijela Jadrana. Još jednom bacam pogled na grad pod Nehajom, grad sa slavnom prošlošću, grad bure i uskoka. Bura i dalje puše, čak je i Japanci dolaze proučavati, ali što je s uskocima?

Nakon pomno provedene inspekcije zaključujem kako uskoka više nema. Kako svaki odgovor kreira tri nova pitanja, tako je i u ovom slučaju: kada, kako i zašto su nestali senjski uskoci?

Povijesno i formalno, protjerani su iz grada 1617. nakon što je Habsburška Monarhija sklopila mir s Mlečanima.

Ali kada, kako i zašto je nestao uskočki duh Senja?

Na to pitanje će ipak morati dati odgovor netko stručan na tom polju, neki psiholog, sociolog…