2024-08-09 Do sada pročitan 187 puta

- Išao bih na vožnju, ali više nemam ideje kuda – žalim se prijatelju Ivanu Tomanu dok mažemo po palačinkama u zadarskoj palačinkarnici – prošao sam sve ceste u Ravnim kotarima i Bukovici, a i šire.

- A jesi bija na Ćelavcu? – pita me nakon nabrajanja njemu poznatih lokacija na koje sve odgovaram s „da“.

- Di?

- Odašiljač Ćelavac na Velebitu – i vadi mobitel, otvara Google Maps i u tražilicu ukucava Ćelavac.

- Bemti, nisam. Kakva je cesta?

- Ima nešto makadama, možda dvista metara, ali na usponu je asfalt. Uspon je prilično strm – opisuje mi cestu – ali isplati se poći.

I krećem. Dva dana nakon tog razgovora, prije nego je zvizdan zavladao ovim djelom planeta, Dragica, Teddy Biker Bear i ja jezdimo magistralom prema Masleničkom mostu, a potom hrvatskom „teksaškom“ cestom ka Zatonu Obrovačkom. Dok mi miris smilja puni nosnice i prodire u najzabačenije kanaliće sinusa, prebirem misli po gotovo ravnoj cesti, žuta tabla Jasenice, ime koje mi zazvoni svaki puta još od šestog razreda osnovne škole, u daljini vjetroturbine, čuda moderne tehnologije, i eto me na raskršću u Zatonu Obrovačkom, desno za Obrovac, a lijevo na Velebit. Skrećem lijevo. Vozim polako, a autima koji me sustižu mašem da me obiđu dok Dragica prede uspinjući se na moćni Velebit. Tunel prijevoja Prezid, e tu sad negdje mora biti oštro skretanje udesno na cestu prema Ćelavcu. Usporavam. Eno ga! Fakat je oštro! Izbacujem se na samu sredinu ceste i u žustrom cugu, dodavši gas, svladavam skretanje! Motorističko planinarenje počinje! Nakon nekoliko stotina metara asfalta nailazim na bijelu cestu, solidnu i za Dragičine široke gume. Točno kako je Ivan rekao – dio bijele ceste nije dugačak i uglavnom je ravan, a na početku uspona se opet pojavljuje asfalt. Uspon je zahtjevan, ne samo zbog strmine nego i zbog nekoliko oštrih okuka. Ipak, Dragičina 63 konja sve to uredno savladavaju!

Uspon donosi i blagotvorni pad temperature zraka. Pluća mi se pune kisikom, mozak iz stanja zakuhale kvasine prelazi u aktivnu fazu. Ljeta treba provoditi u planinama! Klimatske promjene daju svoj obol mom turističkom razmišljanju. Vikendica u Gorskom kotaru, na obali Omladinskog jezera, danas poznatog i kao Lokvarsko, e to bi bila prava stvar! Da li zbog godina ili zbog klimatskih promjena, ili i jednog i drugog, moji su motoristički izleti iz Dikla sve više usmjereni prema „hladnijim“ predjelima zadarskog zaleđa, sve više me veseli kupanje u mrzloj Zrmanji nego u moru.

Prolazim kraj kamiona s košnicama. Logično, već neko vrijeme se penjem kroz planinski pašnjak, i pčele idu na pašu, zar ne? Da mi je probati taj med! A na vrhu, ili gotovo na vrhu, željezna kapija s lancem i lokotom. Sada sam već skoro pod samim odašiljačem, ali dalje ne mogu. Parkiram Dragicu pred kapijom i preko nekog kamenja se penjem do malog platoa odakle puca vidik na tri strane svijeta! Na jednu stranu Lika, na drugu Bukovica i Ravni kotari, a na treću Velebit! Četvrtu mi zaklanja prilično velik objekt u sastavu odašiljača, vjerujem da bih vidio i dobar dio Gorskog kotara. Nema veze, i ovo je impresivno - ja na krovu svijeta! Dobro, nije baš sam krov, nije to niti najviši vrh Velebita, ali meni u ovom trenutku tako izgleda! Recimo, krović svijeta. Napunjen dojmovima, pogledima, mirisima, kisikom, spuštam se do Dragice. Okrećemo se na uskoj cesti, pun sam strepnje kako će izgledati to spuštanje. Muči me još jedna stvar. Dragica ima problem sa stražnjom kočnicom koji se javlja pri dugačkim spuštanjima – nakon nekog vremena nožna kočnica naprosto propadne! Denis, njen mehaničar, nije našao nikakav kvar nakon prvog takvog događaja. Zato kočim motorom, a kočnicu koristim samo baš kad ne mogu drugačije.

I tako, polako uranjamo u sve topliji i topliji zrak, majica pod laganom kožnom jaknom se natapa znojem, a stopala u čizmama teže ka bijelom usijanju. Prolazim kraj kamiona s košnicama, dolazim na makadam, i eto me opet na magistralnoj cesti. Kava u Obrovcu, propuštam burek u Benkovcu jer je pekara već pola sata zatvorena, zrakoplovna vojna baza Zemunik i evociranje uspomena na vojničke dane, Zadar i na kraju Diklo.

Dragi moj čitaoče, sada te prepuštam slikama s ovog kratkog, ali nadasve neobičnog izleta, motorističkog planinarenja.

 

Pažljivo oko će već na „teksaškoj“ cesti u daljini uočiti odašiljač Ćelavac.

 

Oštro skretanje na lokalnu cestu prema Ćelvcu.

 

Dragica na bijeloj cesti.

 

Pogleda na Ćelavac.

 

Ne može bez selfija.

 

Pogled na Velebit.

 

Pogled na odašiljač.

 

Željezna kapija s mnoštvom upozorenja i zabrana te lancem i lokotom.

 

Gušter.

 

Pogled na jugoistočni Velebit.

 

A u daljini Gračac!

 

Selfi s odašiljačem.

 

Pogled na Ravne kotare i Novigradsko more.

 

Pogled na Ravne kotare.

 

Planinski pašnjak

 

Teddy Biker Bear, moj vjerni suputnik. Šuti, trpi i po potrebi razgovara samnom.

 

Mapa rute.