2024-08-02 Do sada pročitan 733 puta

 

„Bilo jednom davno…“ započinju sve bajke pa tako počinje i moja bajka o latentnoj ljubavi prema Šibeniku i vrlo otvorenoj ljubavi prema klapskoj pismi. Jednom davno, još u prošlom životu, zajednički prijatelj iz Preka na Ugljanu zove Anđelku, moju bivšu ženu i mene na plovidbu jedrilicom Zadarskim kanalom. Takav se poziv ne odbija, ne zato što sam željan plovidbe, ta godinama ljeta provodim krstareći Jadranom na svom brodu – ni pomorske karte mi više ne trebaju, već stoga što nikada do tada nisam plovio na jedrilici. I tako, dok nošeni laganim maestralom klizimo Zadarskim kanalom, taj poznanik, ne mogu mu se sjetiti imena, zapjeva Šibensku baladu! Opčinjen njegovim pjevom, preda mnom se otvara jedan sasvim novi svijet, svijet klapskih pjesama! Ja, teški roker, odjednom, u trajanju te jedne pjesme, te Šibenske balade, postajem teški fan klapske pjesme! Nemojte me pitati kako je to moguće, ta svi ste bar jednom doživjeli ljubav na prvi pogled. Ova verzija je ljubav na prvo slušanje.

Od kada datira moja latentna ljubav prema Šibeniku, da li od te plovidbe jedrilicom i Šibenske balade na sred Zadarskog kanala ili možda od dana kada prvi puta pristajem svojim brodom u šibenskoj luci, ne bih znao. Stvarno ne bih znao. No, za ovu bajku to nije ni bitno. Bitno je samo to da one postojano traju do današnjih dana.

- Htjela bih da odemo do Šibenika – kaže mi Đurđica dok u Diklu pijemo jutarnju kavu.

- Može, ali prvo do Benkovca na burek, pa onda preko Skradina u Šibenik.

Već iduće jutro Đurđica, Teddy Biker Bear, Dragica i ja krećemo put magistrale pa u Murvici skrećemo prema Smokoviću i Zemuniku Donjem. Volim cestu od Zemunika Donjeg do Benkovca – ravna, od nje je ravnija samo ona od Zemunika Donjeg do Karina! Dobro, znam da se ravan ne može konjugirati, ali oprostit ćete mi pjesničku ekspresiju!

Benkovac, za putnika namjernika zbigecani gradić u kojem neće vidjeti opuške na cesti, rekao bih, baš po mjeri čovjeka. Ali nešto mi u njemu fali. Istina, ima pekaru s fantastičnim burekom, ima konobu s fantastičnim roštiljem, na daleko poznati mjesečni stočni sajam, ali fali mu ono nešto što bi me navelo da živim u njemu. Nešto. Ali burek ne propuštam! Mastan, vruć, sočan! Za oblizat prste!

Volim i tu cestu što vodi od Benkovca u Knin, no napuštamo ju koji kilometar nakon Žažvića i skrećemo prema Skradinu i Šibeniku.

Skradin, mjesto za nautičare. Za nas motoriste baš i ne. Ne pronalazim parking za motore pa Dragicu smještamo u hlad ispod nekog drveta pokraj lokalne samoposluge. Kratka šetnja mjestom, prevruće za uspon do utvrde Turina. Nekom drugom prilikom, iako ne znam koja bi to druga prilika bila.

Šibenik. Sunce u zenitu ili blizu njega. Zvizdan prži odozgo, kamen odozdo! Ali kamen je ono što Šibeniku daje draž i ljepotu! Kamen oblikovan i složen rukama majstora. Dugačka je lista onih koji tijekom stoljeća svojim umijećem daju izgled ovome gradu. Neki su dijelovi planski napravljeni, a neki kao da ih je maštovito dijete slagalo od Lego kockica! Svaki trg, svaka zgrada, uličica ili kantun otkrivaju neku priču, golicaju maštu ili naprosto oku čine ugodu! I tako nas dvoje, opijeni nekom čudnom magijom, hodamo gradom upijajući njegovu ljepotu i čudeći se kako jedan kaos ulica i uličica može postati kozmos u očima promatrača. Lutanje Šibenikom završavamo u kavani Medulić na istoimenom trgu. Ne znam zašto se zove kavana kad služe i hranu. Nebitno. Lagana iscrpljenost suncem i hodanjem, dobra kava i ljubazno osoblje sasvim su dovoljni razlozi da tu sjedimo nekih sat vremena upijajući vibru grada.

A sad te, dragi čitaoče, prepuštam fotografijama s ovog predivnog izleta u nadi da ćeš jednoga dana krenuti našim stopama!

 

Benkovac, pekara s najboljim burekom u regiji.

 

Osmjeh govori tisuću riječi! Vruć, mastan i sočan benkovački burek!

 

A kaj smo mi?

 

Skradin.

 

Presvlačenje u Šibeniku.

 

Dragicu ipak ostavljamo na rivi.

 

Koga rasturiti?

 

Sredinom dana baš i nema šetača.

 

Glave na katedrali svetog Jakova u Šibeniku na vanjskom dijelu apside rad su Juraja Dalmatinca. Od 1441. do 1473. godine Juraj je Dalmatinac glavni arhitekt i kipar koji nadgleda izgradnju katedrale. Glave predstavljaju stanovnike Šibenika i drugih ljudi iz tog vremena. Jedinstvene su po tome što svaka glava ima individualne karakteristike, što ih čini posebno zanimljivim primjerom renesansne umjetnosti.

 

Katedrala

 

Detalj šibenske arhitekture.

 

Spilja Gospe Lurdske pod pročeljem crkve sv. Lovre. Crkva je sagrađena u  drugoj polovici osamnaestog stoljeća.

 

U „outfitu“ sukladnom bojama zgrada.

 

Muzej pobjede, na žalost nije bio otvoren.

 

Crkva i samostan sv. Frane.

 

Spomenik Petru Krešimiru IV, djelo kiparice Marije Ujević.

 

Mapa rute.

Fotografije: Đurđica Marković i ja