2024-07-28 Do sada pročitan 735 puta

Ako se klin klinom izbija ova nedjelja zahtjeva finsku saunu ili barem tursku kupelj. Mislim da te narodne mudrosti nisu uvijek najmudrije i ovu ljetnu jaru odlučujemo riješiti sasvim drugom metodom – kupanjem u ledenoj Zrmanji. Cilj je zadan, nema lutanja, ravno do ledene Zrmanje, do Any Island-a na Google Mapsu! Opskrbljeni dovoljnim količinama crnog ledenog čaja s okusom limuna, ništa drugo ugrijano nije pitko, Đurđica, Teddy Biker Bear, Dragica i ja krećemo iz Dikla put magistrale, i njom dalje prema Masleničkom mostu.

Klizimo pitkim zavojima kroz Ravne kotare te nekoliko stotina metara nakon mosta skrećemo prema Obrovcu. Dok vozimo hrvatskom „teksaškom“ cestom od Maslenice prema Zatonu Obrovačkom, nosnice mi ispunjava miris bosiljka povremeno isprekidan mirisima nekog drugog, meni nepoznatog aromatičnog mediteranskog bilja.

U Zatonu Obrovačkom počinjemo uspon na Velebit, no vrlo brzo skrećemo prema Muškovcima. Zmijugamo uskom cestom spuštajući se prema Zrmanji. U jednom trenutku me Đurđica moli da stanemo. Tražim prvu hladovinu uz cestu. Zakuhala su joj stopala! Pa kako i ne bi kada je desno tek nekoliko centimetara iznad auspuha! No, Tko se na motoru skuhao nije, taj se na motoru ni vozio nije! Ovo je zgodna konstrukcija, umjesto skuhao ubacite kaj god vam padne na pamet!

 

Hlađenje u hladu!

 

Nakon kratkog hlađenja nastavljamo prema Muškovcima. Ne znam kada Muškovci postaju turistička destinacija, ali danas oni to stvarno jesu! Veća je tu gužva nego u mnogim takozvanim turističkim mjestima na Jadranu! Ipak, čini mi se da je ovogodišnja gužva manja nego prije dvije godine kad prvi puta dolazim u Muškovce. Malo gubljenja po Muškovcima ali na kraju pronalazim izlaz i nastavljamo prema našem cilju, završetku ovog asfalta i početku prave divljine. Na vrhu zadnje uzvisine opet onaj hipnotički pogled! Mogao bi tu čovjek stajati satima i upijati ljepotu kanjona što ga je rijeka izdubila tijekom stotina tisuća godina.

 

Pogled svih pogleda!

 

Hipnotički zov hladne Zrmanje!

 

Đurđica, Dragica i Teddy Biker Bear na, ehm, parkiralištu.

 

Praćeni pogledima nekoliko krava i jednog bika parkiramo Dragicu na platou uz rijeku, uzimamo osnovnu plažnu opremu i krećemo uskom stazom uzvodno do tog Any Islanda. Tu već kampira grupica mlađih ljudi, ali kaj nas briga. Zauzimamo pozicije i hrabro ulazimo u hladnu Zrmanju! Čudna je to hladnoća! U prvi tren odbojna, ali brzo te obuzima nekom čarolijom, omata se oko tebe, prožima tijelo, hipnotizira kao što sirene svojim pjevom hipnotiziraju Odisejeve mornare! Ne dam se van, ne želim izaći! U jednom trenu skidam kupaće i bacam ih na obalu! Želim cijelim tijelom osjetiti tu prirodu, ne želim da me bilo što imalo dijeli od nje! I tako, kao od majke rođen, sjedinjujem se s rijekom, sa cijelim svijetom, cijelim Svemirom!

U jednom trenutku, tako sjedinjen s hladnom Zrmanjom i cijelim Svemirom, moje mi tijelo kaže da sam se pothladio! Izlazim, onako kao od majke rođen i izlažem tijelo blagodatima kasnosrpanjskog sunca!

 

Niz slika s Any Islanda…

 

 

 

 

 

Vrijeme da se krene, poruka je koja stiže iz donje polovice torza. A te se poruke bespogovorno moraju slušati. Polako skupljamo naše stvari i odlazimo do Dragice. Povratak istim putem do Zatona Obrovačkom, no ne skrećemo prema Maslenici nego nastavljamo ravno prema Obrovcu. Moram priznati, taj uspon na Bukovicu, ta spojnica Obrovca s cestom Kaštel Žegarski – Karin mi se uopće ne sviđa. Ima nekoliko prilično gadnih serpentina, a mjestimice je asfalt izbrušen pa je potreban priličan oprez.

No, zato je cesta Kaštel Žegarski – Karin prava pjesma za Dragicu! I mene! Široka, s blagim zavojima, bez nekog prometa! Prepuštam joj se. Bez straha joj puštam da me vodi, da diktira tempo. Postajem samo alat u njenim rukama koji zakreće ručicu gasa i mijenja brzine. Da, to je takva cesta koja ti kaže: pusti me da te vodim, poznajem te, poznajem tvoj motor, opusti se i uživaj i sigurno ćeš stići do mog kraja. Zato ju volim. Možda je to obostrana ljubav? Ne znam… možda.

Prošavši Karin, cesta nastavlja kroz šumu pinija čiji miris ispunjava zrak. Raskršće i skretanje za Benkovac. E, tu idemo! Žmigavac i skrećemo lijevo. No, želim istražiti neke povijesne ostatke, ruinu, da budem precizan, a da bih došao do nje, ubrzo opet skrećem lijevo na usku, vrlo lokalnu cestu. Mapa kaže da se tu nalaze ostaci stare građevine, ali ne daje i informacije o čemu se radi. Uskoro otkrivam da su to ostaci crkve Sv. Marka, Google kaže iz 11. ili 12. stoljeća. Dok me Đurđica, Dragica i Teddy Biker Bear čekaju u hladovini, penjem se do njenih ostataka. Vidi se da je netko nešto na njoj radio, no očito nije od nekog značaja jer zarasta u drač. Nekoliko fotografija i vraćam se Đurđici, Dragici i Teddy Biker Bearu. Strpljivi su i uvijek imaju razumijevanja za moje istraživačke porive.

U Benkovcu parkiramo kraj naše omiljene konobe koja sada nosi ime Sajam. Ne sjećam se prijašnjeg imena, možda Roko?, ali nam mlada konobarica objašnjava da se gazda promijenio. Naručujemo u nadi da se kvaliteta nije promijenila. Gledam po jelovniku, mahom su to jela s roštilja. Meni paše. Uzimam miješano meso, a Đurđica standardni zagrebački odrezak. Ako volite meso, moje preporuke (nije sponzorirano!).

Sunce je već odavna prešlo zenit i Χρόνος nam govori da je vrijeme za povratak u Diklo.

 

Crkva Sv. Marka

 

Miješano meso u konobi Sajam.

 

Ruta

 

Detalj rute kod Any Islanda

 

Fotografije: Đurđica Marković i ja

Mape: Google Maps