2024-06-27 Do sada pročitan 831 puta

- Želiš li umjesto mene na izlet u vinariju Kezele, zovu iz Zajednice dizajnera interijera, ja ne mogu ići? – pita me Đurđica.

Što uopće znam o uređenju interijera? Područje koje je za mene – kojeg zovu enciklopedija beskorisnog znanja – terra incognita.

- Naravno da želim! Javi im da dolazim umjesto tebe.

Petnaest minuta prije zakazanog termina stojim, onako u safari opremi – kao da je vinarija Kezele u Kongu, a ne u Moslavini, na parkiralištu iza Cibone i gruntam si, pa ja iz tog kruga ljudi ne poznajem nikoga!

- Nebojša, bok, kako si? – prekine me glas Tare, mlade novinarke. Dobro, treba mi sekunda dvije dok nisam shvatio da je to Tara! Radije vjerujem da mi broj moždanih sinapsi raste pa treba vremena da nešto obrade, nego da pucaju ili da ih je sve manje….

I tako, malo društvo, četvero predstavnika Zajednice dizajnera interijera, jedna dizajnerica i  nas nekoliko novinara krećemo s tri auta put Moslavine i vinarije Kezele. Dobro, nisam novinar, kaj sad, recimo da sam motoristički putopisac. I to se broji!

Zajednica dizajnera interijera (ZADIN) je profesionalno udruženje koje okuplja dizajnere interijera, dekoratere, stiliste, arhitekte, krajobrazne arhitekte, dizajnere vrtova i ostale zaljubljenike u dizajn na jednom mjestu - s fokusom na zajednički rast, razmjenu iskustava, razvoj talenata te promociju dizajna interijera i eksterijera. Veseli me što ću i danas nešto naučiti, nešto o životu i radu dizajnera interijera.

Vinarija Kezele - već na samom ulazu u kompleks ostajem bez riječi! Izlazim iz auta i osvrćem se, a oko mene - bajka! K'o opijen hodam među kućicama i ostalim objektima – na svakom piše što je: restoran, dućan, štala, ….

Doček je kraljevski. Kušam orahovicu – izvrsna! Netko uzima medicu, netko liker od višnje, i svi su oduševljeni. Nekako baš ne želim isprobati cijelu ponuđenu paletu žestokih pića. Ostajem na toj jednoj orehovači.

Što da vam kažem o doručku? Domaća šunka, polutvrdi sirevi, svježi kravlji sir s vrhnjem, špek, kajgana, kajgana s povrćem, namazi od ne znam čega sve ne… Od svega uzimam po malo.

I onda iznenađenje! Dolazi gazdarica, gospođa Dobrila Kezele, koja ujedno i vodi radionicu oblikovanja gline, i vodi nas na kratki tečaj kako bi se i mi okušali u toj vještini. Svakoga od nas već čeka komad fine gline, kaže nam da ju sama radi i opisuje taj vrlo složen proces.

- Ako želite peći glinu, predmeti ne smiju biti debeli jer će puknuti, ako su stijenke pretanke, opet će puknuti, daje nam kratke upute.

No, ono što meni u ovom trenutku izgleda puno veći problem od debljine stijenki je motiv. Što napraviti? Moj zadnji „kiparski“ uradak datira iz osnovne škole, nekakav trianosaurus od plastelina. Uzimam moj komad gline i počinjem ga mijesiti. Puštam prste neka sami odluče što će raditi. Gledam ih sa znatiželjom kako mijese i oblikuju i pitam se što će ispasti? Komad gline polako poprima oblik. U nepune dvije minute u rukama držim kip mačke! Ili barem nečega što podsjeća na mačku. Pa da, nije ni čudo.

- To je predebelo, puknut će u pečenju, kaže mi gazdarica.

I što sada? Gledam druge, neki rade zdjelice, neki pepeljare, neki nešto što ne mogu prepoznati što je i prebirem po mislima. Pitam našu instruktoricu kako se onda rade kipovi i biste. Jednostavno, oni se ne peku nego služe za izradu kalupa, a jedina je opcija napraviti ih šupljima s dovoljno velikim otvorom. Ništa, ideja o mački definitivno otpada. Paaaa…recimo, mogao bih napraviti svoju šalicu. Opet prsti rade, puštam ih, i nakon kratkog vremena u rukama držim šalicu. Čak ima i dršku. Od ostatka gline radim i tanjurić. Dopalo mi se! Možda da kupim gline i sam nešto radim. Jedino nemam peć.

Ručak. Ako je doručak bio kraljevski, ručak je carski! No, prije ručka naša instruktorica proglašava tri najbolja uratka! Osvajam drugo mjesto! Dakle, ime u meni potencijala! Nagrada je butelja njihovog škrleta. Prvo mjesto osvaja dizajnerica Iris Androšević Pinjuh.

Nakon ručka, lagani brain-storming - ne znam koji bi naš izraz bio odgovarajući, o problemima dizajnera interijera u Hrvatskoj i kako bi im Zajednica mogla pomoći. Predlažem im izradu baze podataka s dizajnerima i njihovim užim specijalnostima. Slušajući ih otškrinuo sam si vrata u jedan drugi, za mene potpuno nepoznati svijet.

Obilazak vinarije je, pak, doživljaj za sebe. Tomislav Veseljak, enolog vinarije, jednostavnim nam riječima opisuje taj dio njihove djelatnosti – na kraju, vinarija je i bila početak, na njoj je sagrađeno sve ostalo. Škrlet je dominantna sorta, što se i očekuje od vinarije u Moslavini. Osobno me je ipak više „dirnuo“ muškat žuti.

I tako, malo po malo, ovom predivnom druženju dođe kraj, ukrcavamo se u aute i krećemo put Zagreba. Ja pun dojmova, što samom vinarijom, ma nije to samo vinarija, to je kompleks za liječenje duše i tijela, što novim poznanstvima i novim spoznajama.     

 

Glavni ulaz i ujedno ulaz u etno restoran

 

Dvorište ispred restorana. Kada odete lijevo od pečenjare, izbijete na livadu s fantastičnim pogledom na Moslavačku goru i tamo dalje sve do Siska.

 

Za svačije nepce.

 

Šaroliko društvo novinara i dizajnera

 

Interijer restorana. Čovjek ga lako može zamijeniti za etnografski muzej.

 

Doručak

 

Doručak nastavak

 

Ovako valjda izgleda početak svakog velikog kipara!

 

Moj uradak: mačka!

 

Nevjerojatno koliko puno veselja i zabave može pružiti mali komad dobre gline!

 

Etno-glazbeni kutak!

 

Mislim da ne treba puno objašnjavati…

 

Detalj krušne peći.

 

Iris Androšević Pinjuh, pobjednica, i Dobrila Kezele, instruktorica.

 

Ručak

 

Dućan sa suvenirima i vinima. Ili obrnutim redom.

 

Enolog Tomislav Veseljak u svom elementu.

 

Arhiva. Ne, ništa nisam dirao. Kažu da je patina ključna iako ne mogu dokučiti kako patina može djelovati na sadržaj hermetički zatvorene boce!