2024-06-15 Do sada pročitan 514 puta

„Život postaje nevjerojatan kad shvatiš da u njega ne spadaju tuđa mišljenja već tvoje odluke.“

Mario Žuvela

 

Ne znam tko je Mario Žuvela, naprosto mi ova njegova fantastična misao iskočila na nekoj od društvenih mreža, misao koja je temelj većine naših zadovoljstava i nezadovoljstava, uspjeha i neuspjeha, osmjeha i suza. Ali, lako je to reći, ali vraški teško ostvariti. Donošenje odluka, najteža je stvar u životu. Zašto? Odlukom za nešto, odbacujete sve ostale opcije. I još snosite posljedice koje uključuju i tuđe mišljenje o vašem odabiru, o vama. Kolike li briljantne ideje, fantastični snovi ostaju neostvareni zbog toga što će selo reći?.

 

 

Te sunčane subote, neopterećen donošenjem nekih velikih odluka i stavom bašmebolibolibrigaštodrugimisle, krećem put Jasenovca. Jedina iole značajna odluka koju donosim toga dana je da ću do tamo nekom drugom, a ne uobičajenom rutom. Do Lekenika vozim autocestom Zagreb-Sisak, trenutno ona ovdje završava, ali i inače bih tu prešao na staru cestu. U Sisku palim Tom Tom navigaciju koja me vodi do Sunje. Do rata nemam pojma da to mjesto uopće postoji, a onda izbija u sve naslovne vijesti. Dok sjedim u jednoj od dvije (?) mjesne birtije i pijuckam kavu, vidim da Sunja opet tone u učmalost i zaborav. Bolje i tako nego na naslovnicama.

 

Sunja

 

Mali i veliki na parkiralištu ispred mjesne birtije – jedno kraj drugoga: čežnja od prije gotovo pola stoljeća i današnje zadovoljstvo.

 

Palim Tom Tom i pitam ga kojim putem do Jasenovca. Vodi me kroz sela sa sve manje živih kuća. Neke su još samo groteskni ostaci zidova….

 

Ulaz u Memorijalni centar Jasenovac

 

Info pano s logorima, sabirnim centrima i ostalim institucijama za organizirani genocid kojeg provodi NDH.

 

Ulaz u muzej

 

Imena mučki ubijenih logoraša, Srba, Roma, Židova, Hrvata…. Beskrajni panoi….

 

Alati kojim su ubijani logoraši. Nedostaje još kama koja se naticala na dlan – inovacija ustaških koljača kako ne bi dobili žuljeve.

 

Pogled prema spomeniku.

 

Iz muzeja izlazim slomljen. Ruke mi drhte, manta mi se u glavi. Sjedam na klupu i duboko dišem kako bih povratio prisebnost. Pokušavam nešto napisati, ali ne ide. U notesu ostaju samo grbava nesuvisla slova. ZAŠTO? – pitanje koje mi kruži sinapsama. Ne toliko KOLIKO već ZAŠTO? Je li tu zaklano ili maljem umlaćeno 7000, 70.000 ili 700.000 ljudi postaje irelevantno pred namjerom, idejom tog čina. Što je to u ljudskoj naravi da se upušta u, gotovo industrijsko, istrebljenje drugačijih? Drugačije narodnosti, vjere, jezika? Genetska razlika između bonobo čimpanzi i čovjeka je 2 %. Kolika je između Hrvata i Srba? Na kojoj postotnoj decimali je prvi broj različit od nule?

Brata mog djeda, Savu Delibašića, ustaše odvode iz gimnazijske klupe ravno u Jasenovac! Mladića od 17 godina! Od dnevnih izbora za klanje ga spašavaju logorski kovač, skrivajući ga u hrpama ugljena, i šlampavost logorskih čuvara. Dvadeset i drugog travnja 1945., oko tisuću logoraša, koliko ih je tada još u logoru, kreću u očajnički proboj – vidjevši da je kraj, ustaše sustavno uništavaju sve tragove postojanja logora. Savo Delibašić, ranjen u nogu, jedan je od sto i jednog preživjelog logoraša. Nikada nisam upoznao Savu. Djed Ignjatije i Savo posvađali su se zbog neke imovine i nikada više nisu razgovarali.

Pješice, po žarkom suncu krećem put spomenika udaljenog oko pola kilometra, možda malo više.

 

Vlak kojim se logoraši dovoze iz sabirnih centara. Mnogima je to bilo zadnje putovanje, ostalima je zadnje putovanje bilo skelom preko Save, do Donje Gradine, gdje je bilo glavno stratište koncentracijskog logora.

 

Detalj s reljefne mape spomen područja

 

Prilaz spomeniku Kameni cvijet autora Bogdana Bogdanovića. Kameni cvijet simbolizira život i novo rađanje čime autor ne želi da se narodi prepiru i svađaju, nego da nakon užasa koji se tu desio zavlada pomirenje i prestanak nasljeđivanja mržnje s koljena na koljeno.

 

Dio teksta poeme Jama Ivana Gorana Kovačića.

 

Hlad u unutrašnjosti spomenika. Ja sȃm, i tisuće duša oko mene.

 

Donja Gradina, glavno stratište. U samom logoru nema dovoljno mjesta za krvavu egzekuciju logoraša pa se skelom prevoze na drugu obalu Save… Danas je ovaj dio spomen područja u Bosni i Hercegovini.

 

Polako, čak i ispod ograničenja brzine, vozim prema Kozarskoj Dubici. Ne toliko zbog kamera koliko da bih promatrao krajolik. Ideja mi je doći u Kozarsku Dubicu i tamo naći restoran Fijaker stari. Recenzije na Internetu su dobre pa da provjerim. Bez Tom Toma i s maglovitom slikom karte u glavi gubim se u Kozarskoj Dubici. Nema mi druge, pitam prolaznika, koji mi po svojim dimenzijama ostavlja dojam poznavatelja kozarskodubičke gastro scene, kako do Fijakera starog. Držeći se uputa, za nekoliko minuta parkiram Dragicu na malom parkiralištu ispred restorana koji se deklarira kao krčma.

- Ostalo nam je, mi više ne možemo – okreće se mlađi muškarac za stolom ispred mene – hoćete li? Nismo dirali! Pogledom me to pita i njegova partnerica.

- Pa ne znam – malo se nećkam, što će reći konobar… Uzimam! Život postaje nevjerojatan kad shvatiš da u njega ne spadaju tuđa mišljenja već tvoje odluke! Roštilj je izvrstan, uzimam još šopsku salatu i palačinke s Eurokremom!

 

Dragica ispred Fijakera starog u Kozarskoj Dubici

 

Palačinke s Eurokremom. Tople, meke, podatne, sada pečene, bogato filane!

 

Prežderan krećem put Hrvatske Kostajnice. Cesta prati Unu, jednu od naših najljepših rijeka koju dijelimo sa susjednom Bosnom i Hercegovinom.

 

Una.

 

Stari grad Kostajnica.

 

Mapa rute.