VRIJEME NA DVA KOTACA

by Nebojsa Subanovic
Onog trenutka kada odbacimo ciljeve i počnemo lutati, život dobiva smisao.

Garešnica, međunarodno natjecanje u tripicama

2024-06-01 Do sada pročitan 597 puta

Kažu da čovjek najbrže putuje kad putuje sam. E kod mene to nije slučaj. Kad putujem sam, to traje, i traje. Zna to otići u ekstrem pa se pitam - ma čekaj malo, kuda sam je to ono  krenuo? Onog trenutka kad čovjek počne uživati u samom putovanju, kad njegov cilj, konačna destinacija izgube smisao, ili barem postanu sporedni, putovanje dobiva jednu novu dimenziju. Petu dimenziju! Ne, ne, ne, ne onu petu u kvantnomehaničkom smislu, onu koja je toliko savijena da ju ne možemo primijetiti, već neku metafizičku dimenziju. Kako da vam ju dočaram? Kao da slijepcu pokušavam dočarati crvenu boju. Naprosto ju morate oćutjeti sami.

Nije to lako. Treba puno mentalnog napora da čovjek odbaci ideju putovanja kao transfera od jedne do druge točke. Da odbaci potrebu da što prije dođe do željene destinacije (veseli me tvrdnja fizičara da teleportacija nikada neće biti moguća!)! Treba puno odvažnosti za spremiti sat u džep i krenuti! Puno odvažnosti, pa ugasiti navigator – koristi li još netko papirnate auto-karte? I kad vas pitaju „Kada planirate doći?“, ležerno odgovorite „Danas“, ili „U petak“, ili još hrabrije „Jednom, ali javljat ću ti se putem“.

Koji puta vas okolnosti tjeraju da negdje dođete u određeno vrijeme. Konzultirate Google Maps, on vam ponudi rutu, izračuna vrijeme i vi krenete. Ali to nije putovanje. To je nužan boravak u prijevoznom sredstvu kako bi došli od A do B.

Međutim, krenete li dovoljno rano, možete boravak u ili na prijevoznom sredstvu pretvoriti u ono što ja zovem putovanje.

Te sunčane i vjetrovite subote odlučujem boravak na prijevoznom sredstvu pretvoriti u putovanje. Teddy Biker Bear, Dragica i ja krećemo dovoljno rano kako bi stigli na kulminaciju međunarodnog natjecanja u spremanju fileka, tripica, škembića i štojaznamkakolisesvenezovu, delicija od životinjskih želudaca. Nekome se na spomen životinjskih želudaca okreće želudac, ali meni mam' pocure slinice!

Monotoniju vožnje autocestom prema Svetoj Heleni razbijam gledajući krajičkom oka razvoj konvektivne naoblake, kako bi rekao moj mentor, profesor Grisogono, ili pufastih oblaka kakve je slikao Meindert Hobbema. Na brzoj cesti prema Vrbovcu, i dalje prema Farkašiću, počinjem ratovati s vjetrom. Iako je Dragica prilično „imuna“ na bočni vjetar, zajedno imamo skoro 400 kila, vjetar se neugodno poigrava s nama.

Svako mjesto svoj kružni tok ima! Pa što bi Farkašić bio iznimka! Izlazim na „izlazu broj dva“ i grabim prema Čazmi. Cesta je malo ravna pa malo zmijuga, prolazeći kroz sela, polja i šume.

 

 

Kadli, odjednom, negdje na granici Bjelovarsko-bilogorske i Zagrebačke županije, nađem se usred prave, pravcate močvare! Sa lijeve i desne strane ceste malo jezero prekriveno žabokrečinom, a iz njega vire osušena mrtva debla – ovo nije prirodno. Očito je netko negdje pregradio potok koji puni udolinu stvarajući ovaj nesvakidašnji prizor.

Nastavljam vožnju, a očaravajuće se scene nižu jedna za drugom. Danima bi trajalo da snimam svaku: stani, skini rukavice, izvadi mobitel, slikaj, spremi mobitel, oblači rukavice… i još ako moram sjašiti s Dragice, to uključuje nekoliko dodatnih radnji.

 

 

 

 

 

U Gornjem Dragancu izbijam na županijsku cestu, skrećem lijevo prema Štefanju, a u Štefanju desno prema Ivanskoj. I tu odlučujem napraviti pauzu. Ka'fca će mi baš dobro doći. Birtija Fićo, terasa, izvrsno! I kava je bila dobra, konobarica nasmijana i ljubazna. Što čovjek više treba očekivati od birtije? Možda „ladno“ pivo, ali dok jašem, ne pijem alkohol.

 

 

 

 

Sve vrijeme me prati jak vjetar i rastrzana konvektivna naoblaka, dobro, rastrzani stratokumulusi i kumulusi. Iz duboke šume izbijam na umjetnu čistinu! Prizor je šokantan, no, već drugim pogledom uočavam mnoštvo kržljavih mladica, što začetak su nove šume za naša buduća pokoljenja.

Ulazim u Garešnicu, no ne mogu se sjetiti gdje je ta Baka? Preklani smo Đurđica i ja bili tamo, sjećam se da moramo izaći iz Garešnice, ali gdje? Nema druge, vadim mobitel, palim Google Maps i molim ga da mi kaže kuda moram ići.

Kod Bake je već gužva, tripice se krčkaju u kotlićima, ljudi se muvaju, parkiralište popunjeno, no uspijevam smjestiti Dragicu u jedan zapećak.

 

 

 

Pronalazim Renea, jednog od članova žirija, s obitelji i još nekoliko meni poznatih novinara i food blogera, ne znam postoji li u hrvatskom jeziku naziv za njih. Muvam se malo među natjecateljskim ekipama, kad li me Rene zove na ručak. Bome se gazda pokazao u najboljem svjetlu!

 

 

Na sve to, donose nam pečene kobasice od tripica! Vrhunac je sarma od tripica! E, ona me oborila s nogu! Ne, vrhunac su, ipak, bili kolači s tripicama!

 

 

 

 

I tako nahranjen, koristim blaži pridjev koji dočarava moje stanje, još malo švrljam među ekipama koje upravo završavaju s kuhanjem. Čekam dok ne pošalju svoje uzorke na ocjenjivanje, a onda i sam kušam neke uratke. Uvijek se nađe mjesta za još koju žlicu tripica!

 

 

 

 

 

Odakle ovdje ova zanimljiva magareća familija? Tata, dvije mame i dva pulića! Nije li to bigamija? Jadan taj tovar!

Kao i Ježurka Ježić „zategnem trbuh k'o bubanj ratni“, zajašim Dragicu te krenem put Zagreba.

Najnoviji

Izlet u vinariju Kezele
2024-06-27
Jasenovac
2024-06-15
Garešnica, međunarodno natjecanje u tripicama
2024-06-01
Dragičine nove bisage
2024-05-02
Riječki karneval 2024
2024-02-11

Najčitaniji

Može i bez kavijara
2019-06-29
Tu ti je, prijatelju, fizika jako jednostavna
2018-09-25
U potrazi za Velebitskim Indijancima
2017-08-16
San Antonio Burger House, novo bajkersko okupljalište
2022-12-28
Zweitaktmotor iliti dvotaktni motor
2018-04-05
Pišite mi!   HOME   GASTRONOMIJA   PUTOPISI   RONJENJE   SAVJETI   SLASTICE   TEHNIKA   ZANIMLJIVOSTI  
Prijenos i objava dijela i cijelog teksta s ovog bloga je moguć samo uz dozvolu autora. Postavljanje linkova na bilo koju adresu iz ovog bloga je moguća bez dozvole autora.