2024-02-11 Do sada pročitan 1030 puta

Gotovo je nemoguće utvrditi tko je prvi i zašto počeo, no običaj maskiranja seže u daleku prošlost, u prethistoriju. Prva su maskiranja vjerojatno obrednog karaktera u cilju pridobivanja naklonosti pozitivnih ili tjeranja zlih bogova i duhova, da li zbog uspjeha u lovu, pobjedi nad drugim plemenima, dobre ljetine, izlječenja…

 

Stari Rimljani slave Saturnalije i Lupercalije. Saturnalije, jedan od najvažnijih starorimskih festivala posvećen Saturnu, bogu poljoprivrede, plodnosti i obilja, što se održava od 17. do 23. prosinca, raskalašene su i često maskirane zabave kada se ruše sve društvene norme.  Lupercalije su, pak, festivali posvećeni rimskom bogu plodnosti Faunu, što se održavaju od 13. do 15. veljače po današnjem kalendaru, tijekom kojih svećenici oblače kozje kože i obavljaju ritualno udaranje prolaznika prutovima ili kožnim remenjem.

 

U srednjem vijeku karnevali postaju popularni diljem Europe, posebice u Italiji, a Venecijanski, čiji začeci datiraju u dvanaesto stoljeće, postaje jedan od najpoznatijih. U kršćanskoj tradiciji to su razigrane javne zabave koje se održavaju prije razdoblja posta.

 

Hrvatski zvončari su tradicionalni likovi koji sudjeluju u posebnim maskiranim ritualima tijekom zimskih mjeseci, posebno tijekom karnevala. Ovi običaji su najčešći u ruralnim područjima zapadne Hrvatske, poput Kastavštine, Riječkog zaleđa, Istre i okolice Zagreba.

U njima obično sudjeluju muškarci koji nose maske od drva ili gline te velika zvona oko struka koja proizvode glasne zvukove dok hodaju. Njihove maske često prikazuju životinje, mitska bića ili likove iz narodnih priča. Tijekom rituala, zvončari obilaze sela, kuće i polja, izvodeći razne tradicionalne plesove, glumeći i stvarajući buku kako bi otjerali zle duhove i donijeli plodnost zemlji za nadolazeću godinu.

 

I tako bi mogli, do dugo u noć, raspredati priče o maskiranju, maškaranju, pokladama, fašniku, koledovanju, pa skočiti preko Velike bare do Rio de Janeira i možda čak dočekati jutro s ritualnim i ratničkim maskiranjima Dalekog istoka, a tko zna što bi sve našli u Polineziji, na Novom Zelandu…

 

Maškare, karnevali, fašnici, zvončari više nemaju ritualno značenje. Danas su oni samo zabava za svjetinu kako bi, barem na kratko, postali ono što nisu: dobri, zli, lijepi, ružni, bogati, siromašni, na nekoliko sati ostvarili snove koje se u stvarnosti nikada nisu usudili ostvariti.

Sada, kada odabir maske više nije diktiran obrednim pravilima nego prepušten nama samima, koliko li je njen odabir pod utjecajem alter ega onoga tko ju nosi?

Već desetak se godina maskiram u fratra. Govori li to nešto o meni, mom alter egu? Nekim neostvarenim snovima? Ne, ne, nikada mi nije bila ideja postati svećenikom. Možda je to glas mog prosvjetiteljskog gena? Ta jedan mi je djed prota, drugi učitelj, koja kombinacija, a? Što sam drugo mogao ispasti nego prosvjetitelj? Jesam li imao izbora? E, to kaj sustav nije imao sluha za moje radikalne metode prosvjetljivanja – čitaj nastave fizike, e to je drugi par rukava. O tome ću nekom drugom prilikom.

Odabir te maske – sjećam se tog trenutka, u dućanu jednog velikog trgovačkog lanca ugledah kostim fratra! I ruka sama krene, zgrabi ju, a mozak izda zapovijed: to kupuješ! Nema drugog objašnjenja: alter ego u akciji! Nije tu bilo ni grama moje volje!

No, odabir se pokazao pravim pogotkom! Nema te maske koja će privući veću pažnju od svećeničke! Ne-ma! 

 

Želite biti dio tog karnevalskog ludila, a nećete do Rio de Janeira, trebate otići na Riječki karneval. Tako smo napravili Đurđica i ja.

Te nedjelje, u ranu zoru, još prije svitanja, lomimo se nas dvoje hoćemo li ili ne put Rijeke jer kišno jutro baš ne daje obećanje nekog dana. Karta za karnevalski vlak je „v žepe“ i u zadnji trenutak donosimo sudbonosnu odluku! Na brzinu se spremamo, navlačimo maske, naručujemo taksi i desetak minuta prije polaska stojimo na prvom kolosijeku prvog perona zagrebačkog Glavnog kolodvora očekujući veseli karnevalski vlak Hrvatskih željeznica iz Bjelovara.

 

I sada te, dragi moj čitaoče, prepuštam fotografijama koje govore i više od tisuću riječi! Autori fotografija smo Đurđica Marković i ja.

Rano jutro na Glavnom kolodvoru, u iščekivanju Karnevalskog vlaka!

A u vlaku već cijela župa!
 

I tamburaši!

Kad su čuli da mi je rođendan, mam se "složila" i rođendanska torta!
 

Ručak u obližnjem restoranu. Ovo je izbor chefa i moram se složiti da mu je izbor baš dobar!
 

I onda naletim na kancelarijsku kolegicu!
 

Susret kolega!
 

Fešta se nastavila dugo noć, ali mi smo morali na vlak koji nas je vratio u stvarnost!

I kaj reći umjesto zaključka? Pa ništ'! Nagodinu ponovo!