2023-10-07 Do sada pročitan 1878 puta

Hedonizam  (grč. hēdonē, užitak) etički ja nauk koji užitak smatra vrhovnim dobrom i ciljem ljudskog djelovanja. Prvi teoretičar hedonizma, Aristip iz Kirene, Sokratov učenik i utemeljitelj kirenske filozofske škole drži da je ugoda najviše dobro, a svako bi djelovanje trebalo težiti što većem povećanju ugode. Razvijajući Sokratovu temu dobra, Aristip smatra da čovjeku pripada samo ono što je sadašnje te, stoga, treba uživati od danas do sutra jer je nada u neko buduće dobro uvijek povezana s nemirom uzrokovanim neizvjesnošću sudbine. Za razliku od Epikura, koji smatra da ljudsko djelovanje treba biti upravljeno postizanju nepomućenosti duha, Aristip prednost daje užicima tipa radosti i veselja.

 

Nauk hedonizma u filozofiji nije dobro prihvaćen, najveći mu je kritičar Immanuel Kant koji drži da se moral ne može povezati s užitkom i zadovoljstvom. Hedonizam nije dobro prihvaćen ni u većini religija, posebice ne u one tri glavne koje propovijedaju da je užitak rezerviran za zagrobni život.

Međutim, postoji jedna supkultura koja, sasvim nesvjesno i ne znajući, nastavlja i njeguje Aristipov nauk hedonizma! A to su bajkeri! Da, oni momci na motorima. No, nisu svi motoristi i bajkeri. Kako kaže Zlata Avdić „Biti bajker je više nego vožnja motorom“. Da bi bio bajker, uz motor u sebi moraš imati i jedan dio tog bajkerskog svjetonazora, filozofije, razmišljanja, doživljaja svijeta, međusobne povezanosti u postizanju što veće ugode. Shodno tome, usudim se reći da postoji i neka gradacija bajkerstva. Meteorološkim rječnikom: nije bajker, malo bajker, umjereno bajker, pretežito bajker i posve bajker (bajker kao pridjev, a ne imenica).

 

Te sunčane subote nas nekolicina, uglavnom iz kategorije umjereno bajker, sasvim nesvjesno, ali vrlo odlučno realiziramo glavne teze Aristipovog nauka o užitku.

Sve započinje na terasi San Antonia uz tapase prelivene topljenim sirom sa zaprženom slaninom. Moram priznati da je kombinacija fantastična, iako možda nisam objektivan, jer meni je sve s topljenim sirom fantastično!  

 

Put nas dalje vodi do savske skele u Medsavi, jedne od sedam aktivnih skela u Hrvatskoj. Subota, lijep sunčan dan i to je dobra formula za gužvu za prijelaz. Ispred nas desetak automobila, gledam koliko ih stane, pet, najviše šest, ovisno o veličini vozila, tu je i kamion, on ide sam… Vrijeme nam ne igra nikakvu ulogu pa bezbrižno promatramo transfer preko Save. Kad je došao naš red, oprezno se spuštamo niz priličnu strminu i ukrcavamo na skelu. Prijelaz traje nekoliko minuta.

 

Savska skela u Medsavi

 

Na skeli

 

Potom zmijugavom cestom, na mnogo mjesta posutom opasnim sitnim šljunkom, dolazimo do Zaprešića, odakle krećemo put Jakovlja. I to ne bez razloga! Tamo je natjecanje u spremanju kotlovine! Nisam baš neki poznavatelj kotlovine, nisam je puno niti jeo, naprosto nije bilo prilike. Nije to jelo koje možete niti spremiti doma u stanu jer posuđe je glomazno, a i priprema traje. Dobro, traje i priprema dobrog gulaša ili čobanca, no to možete i doma u loncu ili na gruntu u kotliću.

A u Jakovlju cijeli vašar! Ringišpil, razne dječje „srednjovjekovne“ igračke, lukovi i strijele, kojekakve zabavne igre…. Školsko sportsko igralište zaposjele natjecateljske grupe, ali ne u rukometu ili nogometu nego u spremanju kotlovine. Tamo u kutu glazbenici… Švrljam među ekipama, gledam, svi nešto mućkaju, miješaju, dodaju. Jedni mi padaju u oko: u sredini posude se lagano krčka grah s gljivama, kažu bukovače.

Nakon sudaca dolazimo mi, posjetitelji željni nepčanog hedonizma! Kod jedne ekipe uzimam krmić i saft. Izvrsno, nema kaj. Kod onih uzimam samo grah s bukovačama, njihovi mi krmići izgledaju suhonjavi. No grah je mrak!

 

Ringišpil

 

Pravi mali vašar…

 

… uz prigodne dekoracije.

 

Svaka ekipa ima neke svoje male tajne koje čuvaju vlastitim životima!

 

Detalj…

 

Natjecali su se i kuburaši. Zasigurno nije original, ali košta kao da je iz šesnaestog stoljeća!

 

Ali to nije sve! Krećemo put Oroslavlja gdje se održava još jedno gastro natjecanje, ovoga puta u orkestraciji lokalnog moto kluba MK Zagorski orlovi u Oroslavju – popularni Moto kotlić!

 

Kada dolazimo, parkiralište je već krcato. Jedva pronalazim parking mjesto, praktično na ulazu u nečiju kuću.

 

Gužva oko Clubhouse-a.

 

Daj koji selfi…

 

Graške znoja mi izbijaju dok ga jedem! Iako ne volim ljuta jela, ovaj mi paše. Jedino ne mogu naći luk…

 

Kuha se tu svašta! Sve kaj ide u kotlić! Grah, čobanac, gulaš, bakalar na bijelo, dagnje, neka jela kojima ne znam imena … sva nacionalna kotlić-jela iz regije! Na žalost, više ništa ne staje u mene. Ali zato srećem neke drage ljude koje ne vidjeh godinama. I uvijek su to srdačni susreti, kao da smo se jučer rastali. I to je dio tog bajkerskog miljea.

 

Dio tima chopperi.hr. Kažu da smo na moto-susretima poznati jer popijemo sve Coca-Cole i ladne čajeve!

 

I tu završava ova hedonistička ekspedicija. Prežderan sjedam na Dragicu i krećem put Zagreba.

Do slijedećeg hedonističkog druženja…