2023-08-12 Do sada pročitan 1999 puta

Fotografije: Đurđica Marković i ja

Zašto bi čovjek uopće išao do tvrđave Sveti Mihovil na otoku Ugljanu? Razni su razlozi. Planinari zato što od Preka do nje vodi lijepa planinarska staza. Dokoličari zato što će na lijep način potrošiti dan. Gurmani zato što se putem, u kolovozu, mogu napucati smokava što rastu uz cestu. Motoristi zbog ceste što od Preka vodi do Svetog Mihovila.

No, mene vodi posve drugi motiv! Moj prvi pogled na Sveti Mihovil datira od prije nekih pola stoljeća i potječe iz Dikla, koje je u to vrijeme zaseok, nekih pet-šest kilometara sjeverno od Zadra. Toliko je otprilike stara moja želja da ju posjetim. I tako ju, iz ljeta u ljeto, gledam i kujem planove kako ću otići do nje. S vremenom Diklo od zaseoka postaje selo, predgrađe Zadra, na kraju i dio Zadra, a ja još uvijek stojim na obali i gledam ju preko Zadarskog kanala. Mnogo puta koračam Prekom, Ugljanom, ali do tvrđave nikako.

 

Pogled s dikljanske plaže na Ugljan i Sveti Mihovil.

 

- Idemo do Svetog Mihovila. - kažem Đurđici dok sjedimo na dikljanskoj kvaziplaži.

- Motorom?

- Da!

I tako te kolovoške subote, uoči Velike Gospe, krećemo Dragica, Teddy Biker Bear, Đurđica i ja prema Ninskoj cesti pa Jadranskom magistralom prema Biogradu.

- Zašto idemo u Biograd? - viče Đurđica, treba nadglasati Dragicu, postavši svjesna da ne skrećemo u Gaženicu, zadarsku luku.

- Tamo ćemo na trajekt za Tkon!

U ljetnim mjesecima, za vožnju od Bibinja do Biograda treba ili imati konjske živce ili šaku Normabela. Oslanjam se na svoje živce.

Biograd, mala trajektna luka, mali trajekt i nakon petnaestak minuta plovidbe iskrcavamo se u Tkonu, najjužnijem naselju na Pašmanu. Dok polako jezdimo otočnom cestom, duboko dišem uvlačeći kroz nosnice zrak zasićen mirisima aromatičnog mediteranskog bilja.

 

Most Ždrelac koji premošćuje morski tjesnac Mali Ždrelac.

 

Već barem dvije tisuće godine otoke Pašman i Ugljan razdvaja tjesnac Mali Ždrelac, no od 1973. spaja ih dvije stotine i deset metara dug most. Ne znam koliko puta prolazim ispod njega, ali danas, preko njega, tek drugi puta! Neposredno prije mosta zaustavljamo se na malom improviziranom parkiralištu te se pješice penjemo na njega. S jedne strane puca pogled na Zadar, a s druge na Iž, Žut, Kornat… Gledam brodice koje prolaze ispod mene i prisjećam se mojih prolazaka na putu prema Kornatima i dalje prema Hvaru, Visu, Jabuci, Lastovu… No, ta su vremena daleko iza mene i vjerojatno više nikada neću ploviti tim rutama. Svako vrijeme nosi nešto svoje i u tome treba maksimalno uživati. Sjedamo na Dragicu i krećemo put Kali.

Kali, najpoznatije ribarsko mjesto na istočnoj obali Jadrana. Nema tu familije u kojoj se bar netko ne bavi ribarstvom. Parkiramo Dragicu na rivi i sjedamo na terasu bistroa Mavra s koje se pruža predivan pogled na mali zaljev u kojem su Kali. Kava je dobra, pivo hladno. Nekoliko je velikih ribarica na vezu. Kad eto ti Lucije, kancelarijske kolegice, grabi cestom!

- Lucija! - zovnem je da nam se pridruži. Volim slušati taj njen kaljanski dijalekt. Nakon dvadesetak minuta ćaskanja, cesta nas zove. Nekim čudom, Dragica je parkirana baš ispred njene kuće.

Palim navigatoricu jer u Preku skrećemo s glavne otočne ceste prema ostacima tvrđave Sveti Mihovil. Cesta je uska, bez navigatorice ju nikada ne bih uočio, i počinje strmim usponom. Naginjem se na rezervoar jer imam osjećaj da ćemo se prevrnuti na leđa! Sigurno preko 18 %! Kako se penjemo, tako se sve više otvara pogled na Zadarski kanal, Zadar i njegova satelitska naselja. Nakon strma uspona, cesta se malo spušta i presijeca dolinu koja se pruža duž većeg dijela Ugljana. Potom novo strmo penjanje prema tvrđavi. Nekoliko gadnih serpentina i zadnji, stvarno strm uspon na kraju kojeg skrećemo na šljunčani put koji vodi do parkirališta. Parkiram Dragicu u hladu pinije na rubu parkirališta.

 

Pogled na Sv. Mihovil s ceste koja presijeca središnju dolinu Ugljana.

 

Prema arheolozima, Homo Sapiens švrlja ovim brdom, danas nekih dvije stotine i šezdeset metara nad morem, prije osam tisuća godina, možda i koju više.  Tu negdje nalaze se i ostaci prve gradine, dimenzija dvije stotina puta sto i četrdeset metara, koju grade (tko?) u željeznom dobu, prije nekih šest tisuća godina. Potom, između trećeg i sedmog stoljeća nove ere, ovu izvrsnu stratešku točku drže Rimljani ili Bizanćani ili i jedni i drugi. I onda tu, u desetom stoljeću niče crkva Svetog Mihovila! Sedam tisuća godina, od gradine nepoznata imena do crkve Svetog Mihovila u četiri rečenice! Prezentacija povijesti mi je specijalnost!

Daljnja povijest ovog mjesta je vrlo burna. Crkva, samostan, utvrda, tvrđava, Mlečani, Zadrani, Mlečani, Zadrani…. Obnavljana, rušena, obnavljana, rušena, popravljana…  Od 1973. godine je u Registru nepokretnih spomenika kulture SRH, a od 2004. u Registru kulturnih dobara RH - Lista zaštićenih kulturnih dobara (Z-1564).

Penjanje po zidinama na vlastitu odgovornost! - piše na ploči kod samog ulaza u ruinu. Odmah se penjem kamenim stepenicama koje na prvu izgledaju klimavo, ali eksperimentalnom metodom otkrivam da stoje prilično stameno. Pogled sa zida je očaravajući! Penjem se do najviše kule, neke vrste osmatračnice. Dojam koji ostavlja sam Sveti Mihovil je mlak, ali taj pogled! Iž, Žut, Kornat, Dugi otok - stoje kao na dlanu! Na drugoj strani Molat, Ilovik, Lošinj, a tamo u daljini nazirem Učku! Obuhvatiti jednim pogledom cijeli Velebit – ma ki to more platit! Mom ushitu nema kraja! Uopće ne dvojim da je kompleks Svetog Mihovila, jedno davno, dok je bio kompletan, također bio očaravajući. No, o detaljima njegova izgleda u ta stara vremena nema podataka. Nema crteža, nema fotografija, tek samo nabrajanja sastavnih objekata u starim dokumentima.

Ne znam je li strašnije penjanje prema tvrđavi ili spuštanje! Stalno gledam te smokve uz cestu, ali bojim se. Kaj ako se napucam pa me stisne negdje putem? A-a! Ne, ne! Odustajem.

Opet jezdimo glavnom cestom, tek pokoji zavoj, zrak zasićen mirisima.

Muline, najsjevernije naselje Ugljana. Na kraju ceste, kod male marine, parkiramo Dragicu i odlazimo do, recimo, plaže. Gledam Đurđicu kako se kupa i sav se vrpoljim. Draga moja oftalmologice, znam da mi more ne smije u oko, ali ja u more moram! I tog predzadnjeg dana mog godišnjeg odmora, prvi i jedini puta u dvadeset i osam dana, hrabro ulazim u plavetnilo Jadrana! Ulazim do vrata, stojim i pacam se. Eto! Okusih mora!

Povratak, vožnja do Preka, gledamo kako trajekt upravo napušta luku.

- Kada ide idući? - uz širok osmjeh pitam simpatičnu gospođu na šalteru prodaje karata.

- Zaaa… sat i pol! – veselo će ona.

- Sat i pol? Pa sezona je. Kaj nemrete poslati kojeg ranije?

Sliježe ramenima uz kiseli osmjeh, a mi odlazimo do prve birtije na kavu i pivu. Zavaljeni u stolice, gledamo Ošljak i Zadar i ćakulamo. Nekako, baš dobro da nam je pobjegao taj trajekt.

 

Trajektna luka u Biogradu.

 

Pogled na Tkon

 

Glavna otočna cesta koja se pruža duž Pašmana i Ugljana. Milina za „easy riderse“.

 

Most Ždrelac koji spaja Pašman i Ugljan.

 

Na mostu.

 

Dragica parkirana na rivi u Kalima.

 

Kali, najpoznatije ribarsko mjesto u Hrvatskoj.

 

S Lucijom, kancelarijskom kolegicom, inače rođenom Kaljankom.

 

Uska cesta koja kroz tipičnu mediteransku vegetaciju vodi od Preka do Svetog Mihovila.

 

Pogled na zidine tvrđave Svetog Mihovila.

 

Dragica i Zadar u daljini.

 

Jedini hlad na parkiralištu u podnožju tvrđave.

 

Sveti Mihovil i ja.

 

Pogled sa Svetog Mihovila na Diklo. Nekako ispada da se on bolje vidi iz Dikla nego Diklo s njega.

 

Unutar zidina. Najviša preživjela kula je, vjerojatno tijekom Domovinskog rata pretvorena u osmatračnicu. Sada praktičan vidikovac s hladom.

 

Zidine.

 

Pogled na južni dio Ugljana i Pašman.

 

Pogled prema jugu.

 

Na zidinama. Stepenice izgledaju klimavo, ali dobro drže. Isprobao!

 

Đurđica unutar zidina.

 

Zidine i Iž u daljini.

 

Oleander u kontrastu sa sivim kamenom.

 

Sve treba ovjekovječiti!

 

A u daljini Velebit!

 

Ja unutar zidina.

 

Đurđica i ja.

 

Pogled na Preko, Školjić i Zadar.

 

Jedino kupanje u moru ovoga ljeta.

 

Dragica na trajektu.

 

Mapa rute.