2023-08-06 Do sada pročitan 1628 puta

Prije nekih pola stoljeća, zmijugamo nas trojica, Branko, njegov brat Dragan i ja na biciklima ninskom cestom iz Dikla u Nin na trke tovara. Ne znam održavaju li se i danas, ali tada su bile vrlo posjećene. Bicikle ostavljamo kod njihovog rođaka u, recimo, predgrađu Nina, pa pješice preko Donjeg mosta, kojeg, vjerojatno 1346. grade Mlečani (Ilakovac, Boris Postanak i razvoj ninskih mostova, VAMZ, 3.S., XXVin-XXIX 73-95). I onda visimo na nekom zidu uz ulicu što presijeca Nin na pola, a ja više gledam moje vršnjakinje u gužvi pod našim nogama nego tovare. Kada imaš trinaest, četrnaest godina, koga briga za tovare?? I danas mi neka lica, kao stare, pomalo izblijedjele fotografije stoje u zakutku sjećanja.

 

Nesuđeni arheolog ispred ostataka Rimske kuće iz drugog stoljeća.

 

Blijeda je i slika tadašnjeg Nina. Promijenio se u tih pola stoljeća, razmišljam dok Đurđica i ja šećemo tom ulicom što ga presijeca na dva dijela, praveći rez od Donjeg mosta do glavnog gradskog trga.

Mijenja se on već tisućama godina, od neolitika.... Ako za neko mjesto vrijedi izreka da gdje god zakopaš lopatu imaš arheološko nalazište, onda je to Nin, antička Aenona. Po svemu sudeći, na tom mjestu ljudi žive već u mlađem kamenom dobu, prije desetak tisuća godina. U to je vrijeme područje Nina kopno, a razina Jadranskog mora 37 metara niža nego danas.  

Grčki pisac Pseudo Skikak spominje Hemionoi u svom djelu Perpilus. Kasniji grčki pisci ga spominju kao Ainona. Dolaskom Rimljana početkom prvog stoljeća prije nove ere, gubi se utjecaj Liburna koji u devetom stoljeću prije naše ere na tom mjestu grade svoje naselje. Rimljani mijenjaju grčki naziv u Aenona. Krajem šestog i početkom sedmog stoljeća na područje Nina doseljavaju se Hrvati i on postaje njihovo prvo političko, kulturno i vjersko središte (Wikipedia).

Prije pola stoljeća, Nin je za nas trojicu, Branka, Dragana i mene česta biciklistička destinacija. Znamo mi produljiti i do Grba i Vrsiju, sjeverne granice naših lutanja na dva bezmotorna kotača. Ili produljiti do Sabunika na kupanje i vađenje školjki koje žive plitko zakopane u pijesku. Vadimo ih kopajući stopalima. I onda navečer fešta uz nešto što bi mogli zvati buzarom. Žilave i neukusne, ali nama klincima slasne! Nekoliko puta prelazimo Virski most i odlazimo do Vira na Viru, izgubljeno i totalno aturistično mjesto. Što danas definitivno više nije.

Branko i Dragan već desetljećima ne žive u Diklu. Nema više ni mog bicikla. Sada u Diklo dolazim Dragicom. I ne prođe ljeto a da Đurđica i ja na njoj ne odjezdimo tih jedanaest kilometara do Nina. Barem jednom. Prošećemo, pojedemo sladoled, popijemo pivu, koji puta nešto pojedemo. Ona fotografira, a ja listam uspomene. Ne, nisam star. Volim svoje uspomene, a star ću biti tek kada više ne budem mogao voziti motor.

 

Đurđica na „svom“ zidiću ispred Gornjih vrata, sjevernom ulazu u grad

 

Ostaci Rimske kuće iz drugog stoljeća nove ere.

 

Ostaci rimskog hrama iz prvog stoljeća naše ere. Na info panelu piše da je najveći na Jadranu. Ne znam misle li na istočnu obalu ili i na zapadnu?

 

Glavni gradski trg.

 

Arheološki muzej na glavnom gradskom trgu. Ako se namjerite, svakako ga obiđite.

 

Nadžupna crkva Svetog Anselma, prva katedrala u Hrvata. Na info panou piše šesto do osamnaesto stoljeće.

 

Detalj iznad malih bočnih vrata na crkvi Sv. Anselma

 

Orgulje u crkvi Sv. Anselma

 

Crkveni zvonici su u staroj dalmatinskoj arhitekturi uglavnom odvojeni od broda crkve.

 

Brončani kip Grgura Ninskog kipara Ivana Meštrovića. Grgur je Ninski kancelar hrvatskog kraljevskog dvora i ninski biskup, a u Ninu stoluje od oko 900. do 929. godine. Poznat je kao glavni zagovornik staroslavenskog jezika i narodnog pisma glagoljice kao i glagoljaškoga bogoslužja. Predaja kaže da ako dodirnete palac brončanog kipa, sreća vam je zagarantirana. Dodirujem mu mali prst, meni je njegova mala sreća sasvim dovoljna, velike su već oko mene.

 

Crkva Svetog križa iz devetog stoljeća, najmanja je katedrala na svijetu. Pažljivo oko uočava kako je sva malo „nahero“. Još pažljivije oko uočava da to nije posljedica djelovanja ninske bevande na graditelja već se radi o vrhunskom „udžbeniku“ matematike i astronomije!

 

Neobično akustična unutrašnjost Crkve svetog Križa kao da je djelo kvarteta Euklid, Eratosten, Kopernik i Keppler!

 

Donji most iz 1346. godine. Vjerojatno je u međuvremenu popravljan i dotjerivan, no, to je taj most.

 

Đurđica ispred Donjih vrata, južnog ulaza u grad.

 

Na žalost, nismo mogli ostati na koncertu dalmatinskih klapa, ali bar smo čuli „uštimavanje“.

 

Fotografije: Đurđica Marković i ja