2023-07-27 Do sada pročitan 794 puta

Danas ne znamo ime prvog hominida koji je zakoračio na tlo Ravnih kotara, ali po nekim indicijama, vjerojatno je bio Neandertalac.

- Neandertalci ne ostavljaju puno tragova na otvorenom, njih nalazimo samo u pećinama koje su njihova privremena staništa - objašnjava mi arheolog, ne zapisah njegovo ime, o mea culpa, dok ćakulamo u Kuli Jankovića poslije predavanja docentice Dr Sci Kristine Horvat Oštrić s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru.

 

- Sutra u 18 sati je ovdje predavanje Prvo naselje u Islamu Grčkom: priča s Graduša-Lokava. – dan ranije govorim Đurđici dok stojimo pred ulazom u Kulu Jankovića – Volio bih to čuti.

- Pa možemo doći, znam koliko voliš arheologiju.

Nekih sat vremena prije tog kratkog razgovora, Đurđica, Dragica, Teddy Biker Bear i ja krećemo iz Dikla prema Jadranskoj magistrali te njome do Islama Latinskog. Na gotovo neprimjetnom skretanju, označenom tek putokazom za Benkovac, skrećemo prema Islamu Grčkom. Islam Grčki je vjerojatno jedino mjesto u Ravnim kotarima u koje moja noga i Dragičini kotači još nisu kročili. Vozim polako, ne zbog prometa ili bojazni da bi netko mogao izletjeti na cestu – ta mjesto izgleda sablasno pusto!- nego da ne promašimo cilj našeg putovanja: Kulu Jankovića.

 

U jednom trenutku, u periferni dio mog vidnog polja, skrivena u šumici, ulazi vizura crkvice, po veličini prije kapelice. Skrećem na kratki neasfaltirani put na čijem je kraju prilično velik betonirani krug! Čeeekaj malo! Čemu on služi? Što je to? Zašto je netko izbetonirao krug promjera dvadeset, možda i više metara? Parkiram Dragicu i krećemo u obilazak crkvice. Kraj nje grob Nikanu Raketiću, 1886 – nečitljiva godina.

Čovjeka kojeg zatičemo na tom ogromnom krugu pitam gdje je Kula Jankovića.

- Samo kroz njih – odgovara pokazujući mala vrata na zidu.

I stvarno, ulazim u prostrano dvorište, vrt, gotovo botanički park Kule Jankovića!

 

Kula Jankovića.

 

„Kula Jankovića izuzetan je i rijedak primjer kombinacije stambenog i fortifikacijskog objekta na nekadašnjoj granici Otomanskog carstva.“  čitam na web stranici Kule Jankovića. Iako nigdje ne nalazim godinu gradnje Kule, lista vlasnika se može pratiti od 17 stoljeća. Od Stojana Jankovića-Mitrovića preko grofa Ilije Dede Jankovića, Dr Uroša i Dr Boška Desnice sve do Vladana Desnice.

 

Zavirujem kroz vrata, nigdje nikoga. Upitan pogled prema Đurđici, - Pa možda je ulaz slobodan? – odgovara. Hrabro ulazim i nađem se u prolazu koji vodi u unutrašnje dvorište, „avliju“ , saznajem kasnije kako ga zovu, dok na svakoj strani prolaza vode vrata u unutrašnjost zdanja. Lijeva vrata vode u oveću prostoriju iz koje, pak, vodi hodnik do drvenih stepenica što idu do vrha kule. Penjem se polako iako nema razloga, po svemu sudeći su nove.

 

Pogled s kule oduzima dah! Ravni kotari na dlanu! Lako je odavde bilo Stojanu Jankoviću-Mitroviću pratiti kretanja osmanlijske vojske te ih, kao pravi uskok zaskočiti!

U prolazu zatičemo ženu koja, očito, radi na projektu obnove i oživljavanja Kule Jankovića. Rado s nama dijeli neke osnovne informacije o zdanju, povijesti, vlasnicima. Kaže nam da je ona crkvica posvećena Svetom Đurađu i da su tamo sahranjeni Vladan Desnica i njegova žena te da se tamo, na dan Svetog Đurađa ili Đorđa održava misa. Predlaže nam da odemo i do nedalekog izvora.

- Sutra je tu predavanje o prvim naseobinama na području islama Grčkog – kaže.

- Da, dolazimo!

 

Arheologija i paleontologija su moje ljubavi, još iz doba dok nisam znao da se tako zovu. Kao klinac koji tek sriče slova, gutam knjige i sve do čega mogu doći o prethistorijskim životinjama, hominidima, starom Egiptu… Zato predavanje docentice Kristine Horvat Oštrić pomno slušam otvorenih usta i upijam svaku riječ! U isto vrijeme, u pozadini, moj mozak analizira, povezuje, isprepliće arheologiju, klimatologiju i geologiju stvarajući kompleksniju sliku života neolitičkih stanovnika Ravnih kotara.

 

S fizičarkom Dr Dunjom Desnicom-Franković.

 

- Vidite, arheolozi kažu da je neolitik bilo najsretnije doba ljudske povijesti. – govori mi fizičarka Dr Dunja Desnica-Franković – Živjeli su u skladu s prirodom, a klima im je bila naklona.

- I vjerojatno zato što nije bilo privatnog vlasništva. – dodajem.

 

- Ubacivanje trave u glinu, što ste spomenuli na predavanju, možda nije bilo toliko zbog smanjenja težine posuda. Naime, Beduini koriste poroznu glinu za transport vode. Ona kroz glinu stalno lagano prolazi te hlapi, a hlapljenje hladi posudu. – stavljam bubu u uho docentici Horvat Oštrić – možda je to bio cilj i neolitskih stanovnika Islama Grčkog.

 

Napuštamo Kulu Jankovića, puni dojmova i novih spoznaja, novih poznanstava. Mjesto je to kojem ću se sigurno vraćati. Ima u njemu nešto magično. Ne odabire Stojan Janković-Mitrović baš samo tako to mjesto za svoj dom. Postoje ljudi koji, na neki način znaju, mogu „nanjušiti“ ta posebna mjesta, mjesta s posebnom „vibrom“, zračenjem, aurom, kako god to zvali. I onda tamo grade utvrde, dvorce, samostane, manastire, svetišta... Potom Svemir, tijekom stoljeća, na toj lokaciji, kao magnetom, privlači, skuplja ljude, događaje, stvari, osjećaje… Danas to ne možemo objasniti fizikom – naprosto je još uvijek u domeni metafizike, ali mjesta govore, pokazuju da se to dešava. Jednoga će dana, zasigurno, iskrsnuti neko ovozemaljsko, a ne mistično objašnjenje. Do tog trenutka ću uživati u njihovu obilasku i spajanju mojih ljubavi – arheologije, paleontologije i fizike atmosfere. A vi ćete čitati i slušati moje besjede o tome!

 

Ulaz u islam Grčki.

 

Pogled na moćni Velebit.

 

Ispred crkvice Svetog Đurađa, hrvatski bi rekli Svetog Jurja.

 

Dragica ispred Kule Jankovića.

 

Kula Jankovića danas ima nekoliko zbirki, anekoliko ih je još u pripremi.

 

Etnografska zbirka u jednoj od soba.

 

Pogled s tornja ili kule na Ravne kotare. Ne bi se tu konjanik provukao, a kamoli cijela vojska!

 

Pogled prema jugozapadu.

 

I pogled na Velebit.

 

Tamnica, kako je zovu, danas podrum, a inače, sam početak, iskon Kule Jankovića.

 

Izlaz u stražnji park.

 

Puteljak prema izvoru.

 

Izvor na kojem utažih žeđ!

 

Ribnjak, ili je barem to bio, odmah do izvora.

 

Avlija ili unutrašnje dvorište.

 

Kula.

 

E, ovo je vjerojatno hedonistička terasa.

 

Pogled iz žablje perspektive.

 

Dragica u vanjskom dvorištu.

 

Ogroman betonski krug. Pretpostavlja se da je služio kao gumno, mjesto gdje se vršilo žito.

 

Unutrašnjost crkvice Svetog Đurađa.

 

Ulaz u svetilište u kojem se nalazi oltar. U pravoslavnim se crkvama oltar nalazi iza takozvanog ikonostasa, zida s ikonama koji dijeli svetilište od broda. Svetilište je namijenjeno samo kleru, dok su vjernici u brodu crkve.

 

Kava u Benkovcu je nekako logičan nastavak izleta po Ravnim kotarima, no Svemir mi skreće pogled na ovu pekaru.

-Imate li burek?

-Imam još jedan, vruuć! – odgovara simpatična prodavačica.

 

Ne samo vruć nego i mastan, bogat friškim sirom, baš onakav kakav burek mora biti!

 

Fotografije: Đurđica Marković i ja.