2022-08-10 Do sada pročitan 3009 puta

Sajam, vašar, pazar, kako god ga zvali, mjesto je razmjene roba, ali ne samo roba već i ideja, mišljenja, svjetonazora… Mjesto je to okupljanja, hodočašća, trgovačkih, gurmanskih i ostalih strasti.

Prvi se sajmovi organiziraju tijekom dvanaestog stoljeća u francuskoj pokrajini Champagne, a glavni izlošci su, naravno, šampanjci. Današnji sajmovi se rađaju na valu procvata srednjovjekovne trgovine, procesa koji se poklapa s procvatom vjerskih svetkovina i okupljanja, pa se obično i održavaju po crkvenim dvorištima, tek kasnije se šire van njih, a na kraju i van gradskih zidina. Na prijelazu iz osamnaestog u devetnaesto stoljeće, sajmovi prestaju biti vezani uz crkvene svetkovine i počinju živjeti kao zasebne institucije.

 

Prijeći kilometre, desetke, koji put i stotine kilometara nije problem ako se radi o posjeti nekom određenom sajmu! Dobro, ja ću potegnuti četrdesetak kilometara da bih iz Dikla otišao posjetiti jednu od ikona hrvatskih sajmova – stočni sajam u Benkovcu.

Umjerena, povremeno i jaka bura me bacaka dok gotovo ravnom cestom jezdim od Zemunika Donjeg prema Benkovcu.

- Gdje je sajam? – pitam mještanina na ulazu u Benkovac.

- Samo idite za svima ostalima! – odgovara mi.

Nema bolje upute! Desetci, stotine automobila u koloni.

- Nenenene, to tako neće moći!

Dragica se pregrijava, ja se znojim, i jedino što mi preostaje je preguravati se. Obilazim kolonu koja uglavnom stoji, srećom, većina vozača se pomiče u stranu, kako ovih u mojoj, tako i u traci iz suprotnog smjera, te prolazim bez incidenata. Pred ulazom u sajam mala vojska prometnih policajaca pokušava razmrsiti prometni kaos. Opet koristim Dragičine prednosti i preko puta ulaza, na jednom šljunčanom puteljku, uz koji je već parkirano nekoliko automobila, nalazim malo mjesta za nju.

- Parkiranje je deset kuna. – kaže mi čiča s brčinama i štapom.

- Deset kuna? Za motor?

- Da.

Okrećem se i skrećem u prvu ulicu desno, nakon stotinjak metara uz rub ima taman mjesta za parkirati motor.

 

Prometni kaos pred ulazom

 

Na ovakva događanja treba ići motorom.

 

Sajam! Stočni sajam u Benkovcu! Manifestacija uvrštena u turističke vodiče! Planetarno popularni sajam koji se već cijelo stoljeće održava svakog desetog u mjesecu! Horde ljudi. Jedni ulaze, drugi izlaze. Prvi štandovi s poljoprivrednim proizvodima i poljoprivrednim alatima. Povrće, voće, sirevi, motike, lopate, vrtlarske škare…, a onda bljesne štand s nacionalnim suvenirima! Hoćeš prvo crveno ili bijelo polje, s krunom ili bez krune, s križem ili bez, za svakoga ponešto! Štand s drvenim igračkama, drveni namještaj, bračni krevet, dva i pol metarski vrtni stol od kanadskog javora s klupama…

 

Horde ljudi ulaze i izlaze

 

Nemojte reći da nema onoga kaj vam treba!

 

Alatljike razne!

 

Sir iz buraga, ali i sve ostale moguće vrste sira!

 

Oš s prvim crvenim ili bijelim poljem, s križem ili bez… samo kupi!

 

Mješovita drvena roba. Bukara, škamić, kućica za ptice,…

 

Drvene igračke. Jedino fale drvena Barbika i Ken.

 

Između štandova.

 

Ručna tradicija gubi bitku s tehnološkim napretkom!

 

Mirisi me vode prema, po svemu sudeći, centralnom mjestu sajma – ugostiteljskoj ponudi! Nema tu više brke koji s jednom rukom okreće ražanj, a s drugom u sebe natače ladno pivo. Ne, ne, Tesla je dao svoj obol, desetak se praščića zajednički okreće na postrojenju pokretanom jednim kaveznim elektromotorom! Čudo tehnike i ljudske mašte!

 

Probijajući se kroz gužvu, dolazim i do dijela po kojem se sajam zove stočni. No od stoke ni s, osim jednog tovara, ženke preciznije, s pulićem. Ali oni su za slikanje. Koje gazda naplaćuje. Dva kamiona s praščićima, nekoliko kaveza s peradi i zečevima i to je to! Nema bikova, simentalki, ovaca, koza, ništa… Još jednom obilazim taj dio, najmanji dio sajma, i stvarno, stoke nema! O tempora, o mores! Ali, to je i logično, mislim si, nema tu više sitnih uzgajivača stoke koji će dovesti svoja dva telića na prodaju. Danas ili imaš farmu s petsto krava ili uopće nemaš kravu.

 

Od stoke ni s, ali su tu barem praščići ...

 

… i nešto peradi.

 

Ne znam jesu li ovo čudotvorni zečevi koji se pretvaraju u lovačke pse ili idu uz lovačke pse za njihov trening?

 

Ne prođe ni minuta prije nego li upravo doneseni janjac ili odojak nestanu.

 

Muvam se tako još malo među štandovima, ima tu svakakvih đinđuva, od igle do lokomotive, i opet izbijam na centralno mjesto – kod ugostiteljskih štandova.

- Pošto je praseća glava? – pitam.

- Trideset kuna.

Jednako kao i janjeća. Tek je jedanaest sati, netom sam doručkovao, i dok tako gruntam da li da se bacim u hedonizam uočavam Davora zvanog Grizzly, najkrupnijeg bajkera kojeg poznam. Par riječi, uglavnom me ispituje o Dragici jer je nedavno nabavio Dragstara, a zna da ja već dugo imam Dragicu…

Eto, vidjeh i taj Benkovački sajam. Još malo sjedim na vrtnoj klupi od kanadskog javora, promatram ljude i slušam fragmente razgovora. Ovo bi bio izvrstan kadar za neki domaći film.

Odlazim do Dragice i krećem put Dikla. Praseću glavu nisam probao. Možda na godinu, ali tada dolazim bez doručka.

 

Osmijeh govori tisuću riječi.