2022-07-22 Do sada pročitan 2259 puta

- Gdje je to? – pitam Luciju Biondić ispod fotografije na Facebooku na kojoj je korito neke presahle rijeke.

- Štikada. Par minuta prije ulaska u Gračac. Nadvožnjak je iznad rukavca, a kad je ovako nisko, odnosno nema vode, nazire se i neki stari most…. – ubrzo dobivam odgovor popraćen slikom s Google Earth-a.

- Fala! Možda se zaletim do tamo!

 

Ma kaj možda?!?!? Već idućeg prijepodneva, kada zvizdan prijeti temperaturama bližima 40 nego 35 stupnjeva Celzija, Dragica, Teddy Biker Bear i ja grabimo Jadranskom magistralom! Za nova otkrića, nove vidike, niti jedna žrtva nije prevelika, niti jedan napor neizdrživ!

 

Autoportret na Masleničkom mostu. Lokacija mosta je odabrana temeljem opsežne studije vjetra koju je napravio tadašnji Republički, a danas Državni hidrometeorološki zavod. U prometu je od 1961.

 

Upržilo iznad Ravnih kotara, iako je podne još daleko.

 

Akumulacijsko jezero reverzibilne hidrocentrale.

 

Prešavši prijevoj Prezid, temperatura potaje sasvim podnošljiva, no kako se spuštam prema Gračacu, opet postaje sve toplije i toplije. Tih 500-600 metara nadmorske visine Gračaca danas ne znači ništa. Prži li ga prži. Skrećem prema Gospiću i tražim nadvožnjak kojeg spominje Lucija. Ulazim u Štikadu i smanjujem brzinu. Srećom, prometa gotovo da i nema. U jednom trenutku, tek nakratko u daljini uočavam komadić akumulacijskog jezera, a kako drugačije zvanog nego jezero Štikada.

 

Štikada ili Ričice je umjetno akumulacijsko jezero od 334 hektara i nalazi se u općinama Gračac i Lovinac, u Ličko-senjskoj te manjim dijelom u Zadarskoj županiji. Za potrebe hidroelektrane Velebit akumulira vode rijeka ponornica Obsenice, Otuče i Ričice. Ako mislite pecati, uzmite mamce i mušice za pastrve.

 

Nadvožnjak! Pogled nalijevo mi govori kako sam na pravom mjestu! Suho korito, rukavac, zaljev, kako god hoćete, jezera Štikada kome je, zbog suše, vodostaj drastično nizak! Okrećem se na obližnjoj autobusnoj stanici te vraćam do početka nadvožnjaka gdje uočavam cesticu što vodi u pravcu jezera.

 

Nakon nekoliko metara parkiram Dragicu, kad li na tu istu cesticu skreće auto slovenskih registracija.

- Može li se ovuda do jezera? – pita me čovjek na ne baš slovenskom, prije bih rekao nekoj inačici hrvatskog jezika. Bacam pogled u auto, jedina putnica je njegova žena.

- Ne znam, prvi sam puta ovdje.

Odlaze, ali se nakon dvije-tri minute vraćaju i parkiraju na malom šljunčanom proširenju uz cestu. Riječ po riječ, oni su iz Varaždina, ali on radi u Sloveniji, bio je tu dan-dva za vrijeme Domovinskog rata pa želi pogledati jezero… Kad mu je taj naum propao, odlaze.

Pomičem Dragicu na bolje mjesto kako ne bi smetala na cesti, iako ne znam tko bi više tuda mogao prolaziti. Ispod nadvožnjaka uočavam mostić kojeg spominje Lucija, no njega ostavljam za kasnije. Spuštam se u presušeno korito i kao da hodam po mekanom tepihu, čizme upadaju u sasušen sloj algi i riječne trave.

 

Prvi pogled na presahli rukavac, zaljev, kako već hoćete, jezera Štikada.

 

Dragica, nadvožnjak i mostić

 

Hodam po dnu presahlog rukavca i nailazim na ostatke, očito ljudskom rukom napravljenog zidića.

 

Apokaliptički ambijent!

 

Čizme upadaju u mekanu podlogu dok u jednom trenutku nisam propao u mulj! Odlazim prema „obali“, tamo je ipak čvršće! Ali čizme su usvinjene.

 

Pogled uzvodno.

 

Uz korito potopljene rječice vide se panjevi i koje osušeno stablo, vjerojatno vrba.

 

Vraćam se prema nadvožnjaku, prelazim cestu u namjeri da detaljnije proučim mali mostić. Spuštam se poljskim putem i uočavam obzidani izvor s natpisom Vrelo Momino. I ni riječi tko je Moma. Ili Momo. Šteta.

Nastavljam kraćim poljskim putom prema mostiću kad li, uz rub puta, spazim rubni kamen. I još jedan, pa tu ih je cijeli niz sve do mostića! Tko li je stavljao takvo pravo rubno kamenje na poljski put? Prelazim mostić što premošćuje rječicu, neki bi rekli potok, ali kod nas su to rijeke. Spuštam se ispod nadvožnjaka kako bih imao bolji pogled na kameni mostić. Gledam strukturu, gradnju, on je napravljen po svim pravilima struke! Nije to nešto sklepano da se premosti potok. To je pravi pravcati most! Penjem se na njega i krećem prema poljskom putu. Nakon dvadesetak metara mi neka čudna misao prostruji glavom.

Okrenem se. Čekaj malo! Čeeekaj malo! To, to nije poljski put! Ne!

- Pa to je Dalmatina! – gotovo viknem! Ne mogu vjerovati! Stojim na ostacima originalne povijesne Dalmatinske poštanske i trgovačke ceste koju Franjo Josip pušta u promet još davne 1789. godine! Širim ruke od ushićenja. Hodam gore dolje kao da želim upiti dvije stotine godina povijesti što leži pod mojim čizmama.  

 

Vrelo Momino. Ne znam da li je voda pitka pa ne iskušavam sreću.

 

Rubno kamenje koje pobuđuje znatiželju

 

Struktura mosta govori kako to nije nešto sklepano na brzinu nego djelo graditeljskih majstora.

 

Dalmatina! Dalmatinska poštanska i trgovačka cesta iz 1789! Dvije stotine godina povijesti ispred mene!

 

Povijest Dalmatine do 1785. godine nejasna je i uglavnom nepoznata. Vjerojatno je to bio niz srednjovjekovnih karavanskih putova koji se temeljio na ostacima starorimske ceste Senia – Arupium pa još dalje, možda prema  Asseriji…. Te godine car Josip II izdaje naredbu da se obnovi stara prometnica u zaleđu Velebita, a zbog očekivanog rata s Osmanlijama, cesta je dovršena vrlo brzo, 1789. godine. Obnovljena Dalmatina završava u pograničnom mjestu Palanke, na granici s mletačkom Dalmacijom.

Na žalost, ne zna se tko su bili graditelji Dalmatine.

 

Sav ustreptao odlazim do Gračaca na kavu gdje prebirem misli i razmišljam kako čovjek nikada ne zna što mu dan donosi.

 

Mapa puta od Dikla do Štikade