2022-07-19 Do sada pročitan 4375 puta

Sve bolnice, mostovi i vijadukti, autoceste sagrađene u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji nisu ni do koljena neimarskom čudu bivše zrakoplovne baze Željava. Nakon dvanaest godina građenja i dograđivanja, 1968. godine, najveći podzemni aerodrom na ovim prostorima kreće u punu operativnu upotrebu. Smješten u utrobi Ličke Plješivice, prima do 58 lovačkih i jurišnih aviona, a tu su i sve službe neophodne za njihovo korištenje: skladišta municije, bombi i raketa, radionice za servisiranje aviona, sanitet, kantina, kontrola leta, meteorološka postaja, kancelarije i, naravno, prostorije za udoban smještaj kompletnog osoblja. Razne su procjene kolika je cijena gradnje podzemne zrakoplovne baze Željava, no stvarnu cifru nemoguće je odrediti. Zbrajanje cijena materijalnih sredstava i sirovina, betona, čeličnih armatura, asfalta, uređaja i opreme daje samo dio konačne vrijednosti. Cijena rada stotina vojnika regruta ostaje nepoznata. Željava je u funkciji do 1992. godine kada biva napuštena i uništena. Ostaci nekadašnje zrakoplovne baze danas su dijelom na teritoriju Republike Hrvatske, a dijelom Bosne i Hercegovine.

 

Ček malo! Pedeset i osam lovačkih aviona samo na Željavi? Uzimam The Encyclopedia of World Air Power, izdanje The Hamlyn Publishing Group Ltd iz 1980 i listam…. Ratno zrakoplovstvo SFR Jugoslavije tada ima oko 110 MiG-ova 21F/PF/Ms, nešto više od pedeset North American F-86D/K Sabrea, 150 jurišnika Soko Jastreb i oko petnaest Republic F-84G Thunderjeta. Tu su još deseci transportnih aviona raznih veličina, oko 60 školskih Soko Galeba, deseci helikoptera strane proizvodnje, preko 130 licencno proizvedenih Gazela….

 

Naprosto moram otići tamo i vidjeti to graditeljsko čudo. Ili njegove ostatke. I tako, tog vrućeg ljetnog utorka, bez oblačka na nebu i sa zvizdanom nad glavom koji tali asfalt, Dragica, Teddy Biker Bear i ja krećemo put Zadra sa čvrstom namjerom posjetiti Željavu. Radni je dan, na cesti su mahom kamioni i rijetki turisti koji radije žrtvuju dan-dva godišnjeg kako bi putovali u miru.

 

Prvi pit-stop u restoranu na izlazu iz Veljuna. Smještam Dragicu u hlad, a ja odlazim na kavu s toplim mlijekom.

 

Provjeravam na Google Maps-u kako doći do Željave, nekako sumnjam da postoje putokazi. U Grabovcu skrećem lijevo prema Ličkom Petrovom Selu. To je ta kamionska cesta kojom teškaši obilaze Plitvička jezera. Krajičkom oka uočavam putokaz za stari grad Drežnik. Moj istraživački duh me odvodi na usku cestu i nakon kojeg kilometra uočavam toranj starog grada. Parkiram Dragicu na improviziranom parkiralištu i s noge na nogu odlazim do ostataka obrambene utvrde iz dvanaestog stoljeća koja gotovo četiristo godina štiti ovaj dio Europe od prodora Turaka. Međutim, krajem šesnaestog stoljeća pada u turske ruke, a vraćena je tek u osamnaestom, za vrijeme austrijsko-turskog rata.  Koliko vidim, obnovljena je jedna kula i nekoliko zidova, ali po svemu sudeći, na obnovi lokaliteta se još uvijek radi. Na žalost, u kulu ne uspijevam ući.

 

Dragica na improviziranom parkiralištu, a u pozadini stari grad Drežnik.

 

Obrambena kula Drežnika

 

Jedan autoportret s obnovljenim zidinama u pozadini.

 

Lička Plješivica, tamo negdje u njenom podnožju je moj cilj.

 

Mimoilazeći se s tegljačima i prikoličarima,  nastavljam prema Ličkom Petrovom Selu i Plješivici. U Ličkom Petrovom Selu opet konzultiram Google Maps jer, naravno, putokaza nema. Srećom, u mjestu je samo jedno raskršće tako da nema mjesta nekoj velikoj grešci.

Ulazim u mjesto Željava po kojem zrakoplovna baza dobiva ime. Zastajem kraj jedinog stanovnika kojeg srećem na cesti po ovoj jari i pitam idem li u pravom smjeru.

- Samo ravno, još pet šest kilometara do ulaza – odgovara.

- Hvala vam,

- I polako, nemojte žuriti.

- Nikada ne žurim. Imam svo svoje vrijeme ispred sebe.

Odjednom s lijeve strane stara Dakota! Devastirana, oblijepljena, uglavnom, naljepnicama moto klubova. Koliko mi je poznato, Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo te transportne avione iz Drugog svjetskog rata koristi još 1977., možda i 1978. godine, i nakon toga nestaju s našeg neba. Mc Donell Douglas DC 3, kodno nazvan Dakota, započinje svoj život 1935. kao putnički avion, no tijekom Drugog svjetskog rata dobiva i svoju transportnu verziju. O popularnosti ovog aviona govore podaci o 607 putničkih i 10.048 vojnih verzija, Sovjetski Savez licencno proizvodi oko 5000, a Japan oko 500 komada! U nekim zemljama još uvijek lete kao komercijalni avioni.

 

Dragica i Dakota

 

Ljubaznošću jedne turistkinje imam ovu fotografiju na kojoj smo zajedno Dragica, Teddy Biker Bear i ja ispred jednog od najpopularnijih i najpoznatijih aviona svih vremena.

 

Unutrašnjost je prilično očerupana i teško je dočarati kako je ona stvarno izgledala.

 

V1! Rotate! Na žalost, u ovoj kabini se to više nikada neće čuti.

 

Nastavljam uskom cestom u nepoznato. Putem nailazim na nekoliko ogromnih radnih strojeva koji uz cestu uklanjaju drveće i šipražje. Čemu? Mašta radi punom parom, no, bojim se da Željava nikada više neće biti zrakoplovna baza. Ako zbog ničeg drugog onda zato što nema aviona koji bi tamo bili smješteni.

Dolazim do malog proširenja iz kojeg zrakasto izlazi nekoliko putova. Jedan je sigurno pista ili vodi na pistu, a četiri vode prema planini. No, od gustiša ne vidim gdje i kako završavaju. Polako krećem prvim i nakon nekoliko desetaka metara me okružuje pravi pravcati oblak osa! Stotine! Spuštam vizir kacige i dok pokušavam okrenuti Dragicu one se nervozno zalijeću u mene! Bježim! Prate me još neko vrijeme i onda odustaju.

Krećem drugom stazom, opet ose, ali na kraju vidim ulaz u tunel zapriječen nasipom zemlje. Prolazim kroz oblak osa i stajem u sjeni ispred samog zemljanog nasipa. E, tu ih nema. Parkiram Dragicu, uzimam malu baterijsku lampu, prelazim zemljani nasip i ulazim u tunel. Zapuhne me hladan zrak, temperatura sigurno nije iznad petnaestak stupnjeva celzija. Dobro je da imam motorističko odijelo i kacigu. Danje svjetlo obasjava nekoliko desetaka metara tunela koji tada pod pravim kutom skreće ulijevo. Dolazim do tog „koljena“, a tamo dalje crnina, mrak, mrakača! Palim lampu, ali ništa! Palim svjetlo na mobitelu, isto ništa! Mrak i dalje ostaje neprobojan!!! Uključujem kameru na mobitelu i usmjeravam ju u mrak u pravcu u koji usmjeravam i snop svjetla lampe. Začudo, u tom, meni nevidljivom krugu svjetlosnog snopa, kamera ipak nešto „vidi“. Slikam, no na fotografiji ne razaznajem što bi to moglo biti. Okrećem se i izlazim. Prolijećem kroz roj osa i odlučujem probati s trećom stazom.

 

Dragica ispred ulaza u tunel zapriječen zemljanim nasipom.

 

Prvi dio tunela osvijetljen dnevnom svjetlošću.

 

Sa stropa visi betonski blok. Ne brine me, da je mislio otpasti, to bi u ovih trideset godina već napravio.

 

Što li to vidi oko kamere, nemam pojma ali nemam ni hrabrosti otići utvrditi. Liči mi na još jedan niski ulaz s vertikalnim procjepom za repove aviona.

 

Ne kaže se bez veze - treća sreća! Ulaz u treći tunel izgleda kao stvarni ulaz za avione. Nizak s vertikalnim procjepom za repove aviona. I što je najvažnije, nema zapreka pa ulazim s Dragicom. Palim dugo svjetlo koje obasja tunel vrlo impozantnih dimenzija! No, i ovaj ima „koljeno“! Dragicom dolazim do šljunka i mlake vode pa mi „koljeno“ ostaje nedohvatljivo. Hodam još nekoliko metara, a iza ugla najcrnji mrak na svijetu. Ne želim voziti Dragicu po nepoznatoj podlozi. Okrećemo se i izlazimo.

Što reći? Sretan sam što sam tu, žao mi je što ne mogu vidjeti više, ako se uopće može vidjeti više, no za nešto više nužna je dobra, prava lampa, reflektor, rekao bih. I još netko, po mogućnosti netko tko poznaje ove tunele.

 

Dragica ispred ulaza u tunel.

 

Kiklopsko Dragičino oko osvjetljava tunel nekadašnje zrakoplovne baze Željava.

 

Jedan autoportret u tunelu kojim su nekada prolazili MiGovi.

 

Dragica osvjetljava utrobu planine.

 

Za kraj „razvalim“ Dragicu po pisti, na sto četrdeset vičem „V1! Rotate!“. No, čvrsto ostajemo na planeti.

 

Na pisti!

 

Uz jedno krivo skretanje i vraćanje, pronalazim izlaz iz nekadašnje zrakoplovne baze Željava i krećem prema moru. Pit-stop u birtiji u Gračacu i kratka ćakula s mještanima. Fascinira ih Dragica pa su puni pitanja. Da, ona je jedna vrlo atraktivna i zavodljiva stara dama.

 

Pogled na Velebit i Tulove grede. Ili, pogled na vjetrenjače, a tamo negdje iza su Velebit i njegove predivne Tulove grede. Bojim se da će uskoro opisi svih fotografija u priobalju počinjati tako nekako….

 

Mapa cijelog puta

 

Detalj mape sa starim gradom Drežnik te aerodromom Željava