2022-05-21 Do sada pročitan 1544 puta

Tardigrad, poznat kao vodeni medvjed, sićušni vodeni beskralježnjak može živjeti bez vode 10 godina, preživljavajući kao isušena školjka. Na kraju, ipak se mora napiti! Tijelo meduze sadrži oko 98 % vode!

Voda! H₂O. Dihidromonoksid. Temelj  života kakvog poznajemo. Dobro, ne poznajemo niti jedan drugi. Možda na Titanu, Saturnovu mjesecu, nađemo život  što se temelji na siliciju i metanu? Možda.

Zašto baš voda? Zato što joj je najveća gustoća tek nešto iznad ledišta? Zato što je inertna prema većini tvari na Zemlji? Zato što je ima dovoljno na Zemlji?

Mogao bih napisati sagu o vodi. Jednom.

Ovoga puta imam nešto drugo na umu! Pitku vodu!

- Pa otvori slavinu i eto ti je! - reći ćete.

Da, istina, jedna smo od rijetkih zemalja u kojoj možete otvoriti slavinu i napiti se ne riskirajući crijevnu infekciju. Samo, to je rješenje prejednostavno. Želim je naći negdje u prirodi.

Zato te sunčane subote krećem s malom grupom hrabrih motorista-istraživača u potragu za pitkom vodom.

Destinacija: Vrila Gacke!

Grupna prije polaska

Na autocesti

Relaciju Zagreb-Karlovac uvijek prelazim autocestom, naprosto ne želim gubiti vrijeme u provlačenju "starom" cestom.

Karlovac. Za mene još uvijek samo tranzitni grad iako informacije koje dobivam govore kako u njemu jednom moram i zastati!

Bez stajanja zmijugamo povijesnom Jozefinom koja do Gornjeg Zvečaja prati tok modrozelene Mrežnice, tek povremeno se udaljavajući od njenog korita. Jozefinu od 1775 do 1779, po nalogu cara Josipa II gradi carski inženjerijski kapetan Vinko Struppi (1733-1810). Po završetku gradnje, car Josip unapređuje Struppija u čin pukovnika.  Furlanijski su mineri za zahtjevna i opasna miniranja utrošili dvadeset i pet tona baruta!

Odmorište uz Josipov most

Podno Josipova mosta

Tounj i odmor kraj dvokatnog Josipovog mosta što spaja dvije obale Tounjčice.

U svom izvornom obliku, most ima samo jedan kat, no 1836 major Kajetan Knežić, pri „reizgradnji“ Jozefine, nadograđuje gornji kat te time smanjuje strminu pristupa mostu. Major Knežić značajno mijenja trasu Struppijeve Jozefine tako da dobar dio originalne ceste više ne postoji ili nije pogodan za korištenje.

Na obroncima Male Kapele major Knežić 1834. godine, kraj vrela Rožić, gradi spomenik u obliku obeliska s latinskim natpisom: Car Franjo nadvladao je strmine Jozefinske ceste. Proslijedite, zahvalni putnici. 1834. Zaustavljam našu malu kolonu i disciplinirano se parkiramo na priručnom parkiralištu.

- Da li je pitka? - pita netko iz grupe pokazujući vodu što curi iz cijevi utaknute u obelisk.

- Naravno!- odgovaram dok vadim aluminijsku šalicu iz bisage.

Najmanje dvjesto godina putnici namjernici taže žeđ na ovom izvoru, što radimo i mi.

Vrelo Rožić

Put nas dalje vodi prema Žutoj Lokvi, milenijskom čvorištu cesta što vode od mora prema unutrašnjosti, ili zaleđem Velebita prema antičkoj Morlakiji, današnjoj Bukovici, te dalje prema Dalmatinskom zaleđu.

Šok! Restoran na spojnici Dalmatine i Jozefine zatvoren! Još jedna žrtva epidemije korone? Ugostiteljstvo, koje ovdje funkcionira još od prvog stoljeća, kada tu neki pripadnik plemena Japod ima svratište, dvije tisuće godina kasnije nestaje.

Uključujemo se na Dalmatinu i uživamo u njenoj novoj trasi, prilagođenoj novijim prijevoznim sredstvima. Povijest Dalmatine do 1785. godine nejasna je i uglavnom nepoznata. Vjerojatno je to niz srednjovjekovnih karavanskih putova koji se temelji na ostacima starorimske ceste Senia – Arupium pa još dalje, možda prema  Asseriji…. Te 1785. godine car Josip II izdaje naredbu da se obnovi stara prometnica u zaleđu Velebita. Zbog očekivanog rata s Osmanlijama, cesta se dovršava vrlo brzo, 1789. godine. Obnovljena Dalmatina završava u pograničnom mjestu Palanke, na granici s mletačkom Dalmacijom. Nažalost, ne zna se tko su bili njeni graditelji.

U Otočcu

Kratka okrepa

Otočac. Grad na čijem području postoji kontinuirani život još od starijeg kamenog doba. Njegovu ću povijest istraživati nekom drugom prilikom. Danas u njemu tražimo samo kraću okrepu.

Ne želim lutati ličkim bespućima pa na nosač montiram mobitel i na Google Maps-u tražim Tonkovića vrilo, jedan od izvora rijeke Gacke. Nakon kraće vožnje dolazimo do obale malog jezera iz kojeg otječe krak onoga što malo dalje postaje rijeka Gacka. Ne propustite napiti se na Tonkovića vrilu! Legenda kaže, a domaći se kunu, kako ta voda na muškarce poseban učinak ima – zovu je muška voda! Da li je u igri samo voda ili ima još nešto, zrak na primjer, hrana, Ličanke, kombinacija svega toga, ne bih znao. Vama koji idete mojim stopama, ostavljam da otkrijete tu stoljetnu tajnu! Ili barem da ju otkrivate, svaki puta iznova! Užitak je u djelovanju, ne rezultatu. Rezultat je kraj, završetak, glumci skidaju kostime i odlaze u obližnju birtiju, gledatelji kućama. Ali samo otkrivanje, proces, putovanje, osjećaji tijekom trajanja, oni daju čar našem životu. Smisao je u putovanju, a ne dolasku na cilj.

Naša je konačna destinacija Majerovo vrilo, drugi izvor Gacke, te sjedamo u sedla i vozimo još desetak kilometara do mjesta Sinac. Parkiramo ispred restorana-pizzerije Ruspante. Ulazimo u restoran i gazda iz ledenice vadi bocu loze. Alkohol i motori ne idu zajedno, no, pred nama je još i obilno hranjenje pa s veseljem, uz čašicu nazdravljamo!

Kako smo rezervirali stol za tri sata popodne – rezervacija je nužna jer teško da ćete ad-hoc uloviti mjesto, odlazimo u kraći obilazak mlinica, starih mlinova na Gackoj. Tijekom dvadesetog stoljeća na rijeci Gackoj i njenim pritokama radi oko šezdeset mlinica. Danas ih je tek nekoliko aktivnih na vrelima u mjestu Sinac. U jednoj od njih možete kupiti brašno mljeveno na taj starinski način.

- Najbolja ti je lička zima! – savjetuje me Rene nekoliko dana prije ovog izleta, misleći na Ruspanteov meni.

- Ličku zimu – kažem konobarici dok uzima narudžbe. Većina se odlučuje za tu, očito najpopularniju verziju.

- Ja ću prsutto – Đurđica će.

Da sam barem i ja! Lička je zima fantastična, tu nema dvojbe, ali ta prsutto je posebna, vanserijska. I to zbog jednog detalja: listića ovčjeg (?) sira kojim je posuta! Bez njega, bila bi to samo jedna dobra pica s pršutom i sirom. Ali taj joj sir daje jednu novu dimenziju! Ubacuje vas u Warp pogon i prelazite u sasvim novi svemir!

Itinerar predviđa povratak preko Plitvica i Slunja, no Čona odlazi na Krk, a Dominik se odlučuje za autocestu, pa naša kolona spada na svega tri motora.

Tonkovića vrilo

Grupna kod Tonkovića vrila

Mlinice na Majerovom vrilu.

Majerovo vrilo

Još jedan pogled na mlinice, neke od njih još rade.

Putokaz, ne možete reći da vam je promaklo!

Majerovo vrilo odiše jednom posebnom mirnoćom. Došli čili ili umorni, sami ili u društvu, možete tu sjediti satima, prožeti prirodom i sobom, svojim mislima.

Majerovo vrilo, mlinice, detalj.

Ispred pizzerije Ruspante.

S gazdom.

Iz menija

Pred povratak.

Pogled na Vrelo Koreničko

Cesta od Otočca do Borja kao stvorena je za vožnju motorom no imamo peh jer je jedan dio trase u rekonstrukciji. U Borju se uključujemo na D1 i dok zmijugamo prema Plitvicama pogledavam u nebo prateći razvoj situacije zbog očekivanih pljuskova. U Slunju već vidim kako oblaci najavljuju kompliciranu završnicu, no moram napraviti pauzu. Nešto prije Veljuna uočavam svratište na kojem zadnjih godina popijemo kavu. Na parkiralištu uvijek stoji pokoji kamion što je dobar znak. Lijevi žmigavac i sigurno skrećem na parkiralište. No u retrovizoru ne vidim ostatak kolone!

- Kad li su samo projurili da ih nismo vidjeli? – pitam Đurđicu dok skidam kacigu.

- Ma nisu uopće prošli! – ona će.

- Kako nisu? – u nevjerici sam.

- Nisu!

Dok tako pijuckamo kavu na terasi i gledamo u oblake, eto njih, prolaze! Vidim kako se Sunčica okreće nakon što je spazila Dragicu na parkiralištu i maše nam. Odakle su sad oni ispali? Gdje su bili nestali? Nakon nekog vremena zvoni mobitel, poziv preko Messengera.

- Čekamo vas u Karlovcu ispred naplatnih kućica. – kaže mi Krešo.

Oblačimo se i krećemo put Karlovca. Ispred naplatnih kućica stoje Sunčica i Krešo.

- Oni su otišli, no mi mislimo ako smo krenuli zajedno, zajedno se moramo i vratiti – Krešo će i objašnjava mi što se desilo.

Zaustavljamo se na prvoj benzinskoj na autocesti i uz radler proučavamo bljeskanje na noćnom nebu, baš u pravcu kojim moramo proći. Gledam radarske slike i zaključujem kako će se ta pruga oborina preko autoceste još dosta dugo protezati te pada odluka o pokretu, pa kako ispadne.

Nešto prije Jaske ulazimo u slabu kišu iz koje izlazimo već nakon desetak kilometara.

Zagreb, ni traga nekoj kiši, sve suho. Ostavljam Đurđicu ispred zgrade i vozim Dragicu u garažu. Još jedan predivan izlet je iza nas.

Mapa rute. Možete je naći na www.myroutes.net