2021-09-04 Do sada pročitan 1978 puta

Mislim da se nas, koji više volimo slatkovodnu od morske ribe, može nabrojati na prste jedne ruke. Za ostalu četvoricu ne znam, ali znam zašto je to kod mene slučaj. Moj pokojni stari, strastveni ribič, svake nam je nedjelje donosio svježe ulovljenu riječnu ribu, ljuskave šarane, klenove, poduste, mrene, linjake... Znao je on koje su to čiste i brze rijeke, uglavnom slovenske. A moja stara odmah ih je čistila i bacala u tavu, onako, samo lagano pobrašnjene i zarezane, pa su iz tave izlazile u tigrovom dezenu.

I bila je jedna velika razlika između mog starog i mene. On je uživao u ribičiji, ali ribu baš nije jeo. Ja u ribičiji nikada nisam uživao, ali slatkovodnu sam ribu tamanio s nesmiljenim guštom!

Tako je to trajalo cijelu osnovnu i dio srednje škole, a onda je stari kupio grunt…

Ali ljubav je ostala do današnjih dana. Ljubav prema slatkovodnim ribama.

- Natjecanje u fišpaprikašu? – protupitanjem odgovaram Đurđici.

- Da, u Belom Manastiru.

- I mi bi trebali kuhati?

- Da.

- Ali moja kulinarska umijeća završavaju na kajgani.

- Lažeš. Radiš izvrsnu komišku pogacu.

- Ma je…

- Ali prvo idemo do Čingi Lingi Čarde.

- Čingi Lingi Čarde?

Prije četrdesetak godina, tijekom izleta u Kopački Rit, moja bivša žena i ja sasvim se slučajno zatičemo kod Čingi Lingi Čarde. U to vrijeme, u Jugoslaviji, ona je kultno mjesto „raskalašene“ zabave – ne idi tamo!, iz nje ljudi izlaze čudni!, preuzme ti dušu!, tamo više nisi svoj! Opskurna. Oronula. Mistična, na obali riječnog rukavca. Iza njenih vrata vrijeme prestaje teći, nestaju nacije, vjere i politička uvjerenja. Ostaju samo Cigani svirači, crni kao noć, u snježno bijelim košuljama, zlatan zub što blista na osmjehu basiste, a njihove tamburice i violina brišu sav racio iz vaše glave! Tek povremeno bljesnu misli, znanosti nepoznatih filozofskih pravaca, uglavnom o nesretnim ljubavima i alkoholu.

Ujutro izlazimo gazeći po tepihu od razbijena stakla ne znajući da se u takvu Čingi Lingi Čardu nikada više nećemo vratiti.  

Desetak godina nakon te moje, nažalost jedine noći u Čingi Lingi Čardi, ona nestaje u vihoru rata. Ostaje samo nekoliko drvenih stupova na kojima je stajala. Jer čarda je neugledna gostionica na stupovima.

Danas, četrdesetak godina nakon one burne noći, vraćam se u Baranju, u Kopački Rit, u posjetu novoj Čingi Lingi Čardi.

Na mjestu nekadašnje, stoji nova Čingi Lingi Čarda, moderan ugostiteljski objekt

Umjesto Cigana svirača, dočekat će vas iznimno gostoljubivo i ugodno osoblje i uvesti u raskošan restoran.

Kao i stara Čingi Lingi Čarda, i moderna ima terasu, jer što bi ona bila bez terase…

… s koje puca pogled na riječni rukavac.

Iako im je slatkovodna riba imperativ u gastronomskoj ponudi, možete pojesti i izvrstan srneći carpaccio…

… ili za predjelo neodoljivi čips od šarana!

Perkelt od šarana me je oborio s nogu…

.. ali sam kod perkelta od smuđa obnevidio!

Dok hodam prema kombiju misli mi se roje. Nema više one Čingi Lingi Čarde, ali ova nova također pruža užitke. Neke drugačije užitke. U trans vas neće baciti zvuk violine dok vam Cigo svira na uho, ali onaj smuđ sigurno hoće! Neka nam dugo živi Čingi Lingi Čarda! Bez nje, onakve ili ovakve, svejedno, Kopački Rit je samo park prirode. S njom je mjesto koje razgaljuje i dušu i tijelo. Posebno nepce!

Gurmani kažu da tko se u baranjskoj Citadeli najeo nije, u Baranji ni bio nije. Tko gurmanima ne vjeruje, sam si je kriv! Zato se naša dva kombija zaustavljaju u Vardarcu, ispred Citadele.

Pročelje Citadele, gurmanskog raja.

Vrt sa sjenicama. Tu iza mene je i drvo banane u društvu smokve.

Kako najbolje pripremiti šarana? Pa na rašljama, naravno. Ili vilama? I ovime na slici što god to bilo.

Ne, ne, ne, to nije slikano u Raju….

Perkelt od slavonsko-srijemskog podolca, autohtone pasmine goveda krčkan cirka tri sata na laganoj vatri! Uz meso podolca, od namirnica vam trebaju još samo baranjska paprika, sol i papar pa se možete upustiti u avanturu izrade perkleta. U čemu je onda mudrost? U omjerima!

Da, svatko dobije partiklicu! Vrlo praktično!

Perkelt od podolca s tjesteninom, sirom i zaprženim špekom.

Treća lokacija u našoj gastronomskoj avanturi Baranjom je hotel Lug. Vrlo je to kompleksno mjesto. Hotel, restoran, vinski podrum, etnološki muzej, mikro ergela i još štošta.

Seoska me kola vraćaju u ranu mladost. Evociraju uspomene na boravke u Doljanima kod djeda Dušana, vožnju u kolima dok vam nosnice pune mirisi upregnutih konja, vožnju na vozu sijena… Postoji li još negdje takvo selo? Osim u mojim sjećanjima…

Vinski podrumi uvijek su zanimljiva i nadasve izazovna mjesta!

Tolstolobik, mistična je riba! Porijeklom iz istočne Azije, vrlo ukusna mesa, ime dobiva po ruskom nazivu tolstij lob, u prijevodu debelo čelo. Mi smo uživali u salati od dimljenog tolstolobika.

Taške punjene dimljenim šaranom i svježim sirom u raguu od povrća.

Beli Manastir. Poprište žestokog okršaja u pripremi fišpaprikaša.

-Ti ćeš biti chef – kažu mi članice mog tima.

- Ja? Ali je ne znam kuhati!

- Znaš! – Đurđica će.

- Evo recepta! – Marina mi gura neki papir u ruke.

Čitam, pa recept je jednostavan! Svega nekoliko sastojaka, sve ih ubaciš u vodu i kuhaš. Podvarijanta, prvo skuhaš luk u vodi, promiksaš, dodaš ostalo i kuhaš. I opet omjeri. Koliko čega u odnosu na ostalo?

Svaki fišpaprikaš započinje loženjem vatre! Ali tu je samo hrpa cjepanica? A mi ni „sikirčeta“, ni triješća, ni kocki za potpalu! Ništa!

Srećom susjedi imaju sikirče, a naš vozač zna pomalo s tom alatkom, pa pravi triješće. Drugi susjedi daju mi kocke za potpalu i u tili čas slažem početno stanje za logorsku vatru. Gledam okolo, neki slažu u četverokut, neki u stožac kao ja.

Zatekla se tu i ekipa Čingi Lingi Čarde, ženski dio našeg tima nas odmah opskrbljuje sponzorskim majicama, a vođa njihova tima nas opskrbljuje tajnom smjesom za pripremu!

Krčkanje…

Ako mislite da je natjecanje u pripremi fišpaprikaša lak posao, u zabludi ste! Sto i pet vatri stvara popriličan dimni oblak! Suza suzu stiže!

Prizor za pamćenje!

Još malo pa gotovo!

Ako me pitate: brudet ili fišpaprikaš?, fišpaprikaš bez razmišljanja! Ali ne smije biti preljut! Ljuta paprika ne smije ubiti aromu slatkovodne ribe! Iako kažu kako mu treba dodati tjesteninu, meni je najbolji samo s kruhom! Ali, to je već stvar ukusa, a o njima se ne raspravlja.

Poprište nakon okršaja!