VRIJEME NA DVA KOTACA

by Nebojsa Subanovic

O bajkama, bajkerima i manastirima

2019-07-30 Do sada pročitan 631 puta

Fotografije: Đurđica Marković i ja

Volite li bajke? Ja još uvijek. Sada možda i više jer ih razumijem. Kada sam imao pet-šest godina nisam razmišljao zašto je mama poslala Crvenkapicu samu u šumu, iako je znala da u njoj živi zli vuk koji voli male curice? Ili kako je lovac Luka znao da je Crvenkapica otišla baki noseći joj vino i kolače, osim ako to nije saznao od mame? I ne bi li, uostalom, bake trebale praviti kolače!? Pitam se i što je lovac Luka radio kod mame dok je Crvenkapica šalabajzala šumom u kojoj živi zli vuk koji voli male curice? Nije li možda Crvenkapica baš i tražila nevolju s vukom, iskusnim zavodnikom malih curica, pa je veselo odskakutala u šumu i još veselije skrenula s puta koji joj je mama zacrtala?

Kakvi su to roditelji koji ostave Ivicu i Maricu u dubokoj šumi kako na njih ne bi morali trošiti novce? Kakvi su to Ivica i Marica koji to oproste svojim roditeljima? I zašto im oproste? Jer znaju da bi i oni mogli doći u tu napast?

Ili ona o Patuljku i sedam Snjeguljica! Ehm? Ček? Ili je možda bila Snjeguljica i sedam patuljaka? Radije bih onu prvu…

Kako god, ima jedna koja mi se jako sviđa, ona o ružnom pačetu. Dok je bilo malo, s kreštavim glasom, svi su ga šutali, a onda kada se preobrazilo, odraslo i pretvorilo se u bijelog labuda svi ga počinju obožavati, iako mu je glas i dalje kreštav.

Zašto volim bajku o ružnom pačetu? Kao i svaka bajka, tako i ova, krije u sebi neku dublju poruku, možda više njih, neku uputu, otkriva neku tajnu ljudske psihologije ili psihijatrije. Ova, pak, otkriva i bavi se dvijema lošim osobinama ljudske naravi - površnošću i olakim odbacivanjem bez pomnije analize. Da se cijela ona seoska menažerija pozabavila ružnim pačetom, možda bi netko dokučio kako se ipak ne radi i pretilom sivom kreštavom pačiću nego o mladom labudiću!

Tako zna biti i s cestama, predjelima i mjestima.

I tog sunčanog, zadnjeg srpanjskog utorka krećemo Đurđica, Teddy Biker Bear i ja na jednu, eto tako, na prvi pogled bezveznu vožnju Morlakijom i Bukovicom, područjima između padina južnog Velebita i Ravnih kotara. Ono, 'ajmo malo jahati, sto i pedeset kilometara pustarama i zabitima. Da se kotači malo vrte.

Jednolična vožnja Jadranskom magistralom od Zadra prema Masleničkom mostu, Dragica prede pod nama dok njeni kotači jedu cestu na nekih osamdeset kilometar na sat.

Maslenički most

Maslenički most. Antropološki ukras Novigradskog ždrila, rekao bih. Napravljen na mjestu gdje su meteorolozi Državnog, tada Republičkog hidrometeorološkog zavoda, izračunali i izmjerili kako će bure biti najmanje, desetljećima je na svojim plećima nosio cestovni transport sa sjevera na jug i obratno. Danas ga koriste samo ljubitelji običnih cesta, lokalci ili oni koji moraju kada je novi most zatvoren zbog bure.

"Teksaška" cesta

Stotinjak metara nakon silaska s Masleničkog mosta skrećemo desno, prema Obrovcu. Ova me cesta oduvijek asocira na američke filmove u kojima glavni junak luta polupustinjskim cestama, tražeći djevu bajnu, bježeći od policije, ili tek tako, jer nema nekog drugog  posla.

Tulove grede

Dok jezdimo „teksaškom“ ravnokotarskom cestom s lijeve nam strane promiče moćni Velebit na kojem se jasno ističu Tulove grede.

U Zatonu Obrovačkom skrećemo lijevo, na cestu prema velebitskom prijevoju Prezid. Prije izgradnje moderne autoceste i tunela Sv. Rok, sav je promet iz Like prema Zadru i dalje prema srednjoj Dalmaciji, išao ovuda.

Pogled s ceste koja ide prema prijevoju Prezid

Zmijugajući i penjući se uz Velebit dolazimo do odvojka za Golubić. Kratki pit-stop. Malo tekućine, slikanja i uživanja u pogledu. Ovdje je zrak već malo svježiji, lakše se diše.

Na odvojku za Golubić

No, sada nas čeka spuštanje u Morlakiju. Pogled na cestu koja se strmo spušta u dolinu govori kako valja krenuti. Tu kazaljka brzinomjera neće prelaziti oznaku četrdeset, a možda ni trideset.

Cesta prema Golubiću

U jednom momentu me Đurđica tapša po ramenu i viče da stanemo. I stvarno, pred nama malo odmorište s uređenim vidikovcem! Parkiramo, dolazim do vidikovca i ostajem bez daha!!

Kanjon Krnjeza

Ispod mene, možda i nekih tri stotine metara, strmo usječen kanjon s rječicom na dnu! Nevjerojatno! Pojma nisam imao da takvo nešto postoji u Hrvatskoj! Ček' malo, to je trebala biti, onako, dosadnjikava vožnja??

Na ploči neposredno prije vidikovca piše kanjon Krnjeza.

Opijeni ljepotom ipak krećemo dalje. Cesta zmijuga i u jednom trenutku dolazimo do nekoliko vrlo nezgodnih serpentina, ali stvarno vrlo nezgodnih. Na njih me već upozorila navigatorica Emilija, no nisam baš očekivao ovakve.

Tovari na cesti! Vrsta pred izumiranjem.

Tovari! Tovari na cesti! Danas su rijetkost, a bojim se da su u Dalmaciji i pred izumiranjem. Nikome više ne trebaju. Koja li bajka govori o tome?

Još koja serpentina i dolazimo pred manastir Krupu. Malo gledam gdje bih parkirao Dragicu i nakon jednog nezgodnog pokušaja, uočavam malo parkiralište nekoliko desetaka metara niže. No, tu nije samo parkiralište! Tu je pravo izletište! Prostrana livada omeđena jablanima i nekim drugim drvećem. S jedne strane je i neka vrsta kanala, nije mi baš jasna hidrologija tog sustava, jer pokraj je i prirodni tok, ali nekoliko metara niže.

Izletište uz manastir Krupu

U jednom je kutu livade, odmah do parkirališta, kamp kućica preuređena u pokretni ugostiteljski objekt, imaju tri-četiri vrste piva i kuhaju pravu tursku kavu!

Koliko mogu primijetiti, uz grupu lokalnih žitelja koji tu kartaju, igraju na balote, stalno kapaju turisti, ono, ima ljudi. Pitam tetu koja poslužuje, je li to danas neki specijalni dan kad ima toliko ljudi? Ne, veli ona, to je tako stalno, koji puta ih ima više,koji puta manje, ali ih ima stalno.

Đurđica i ja sjedamo za drveni stolić i uz sendviče, pivo i tursku kavu malo kontempliramo o ovom mjestu.

- Nevjerojatno kako je svećenstvo uvijek znalo odabrati predivna, posebna mjesta za svoje objekte, mjesta gdje će živjeti, velim Đurđici, mjesta koja imaju neku posebnu energiju.

- I ne samo oni nego i plemstvo, odvrati Đurđica.

- Ma da, iako je plemstvo moralo uvažavati još jedan kriterij, obranu.

- Svejedno, i ta su mjesta posebna.

- Jesu, moram se složiti.

Nažalost, lokacije sakralnih građevina građenih u dvadesetom stoljeću i kasnije  birane su uglavnom po političkim, marketinškim ili nekim drugim, posve svjetovnim kriterijima.

Nakon okrepe odlazimo do samog manastira, crkva je otvorena, odmah iza ulaza mala „suvenirnica“. Cijene su istaknute, ali nema nikoga.

Manastir Krupa

Uzimam smeđu voštanicu od pravog pčelinjeg voska, onu od tri kune, ostavljam na stolu pet, palim je za staroga, djeda, babu, drugog djeda i babu, za Mirnu. Ne, nisam vjernik, ali nekako ih tim činom sve prizovem u misli, poredam pred sebe i kažem „Falite mi ljudi, jako mi falite i što vas dulje nema, falite mi sve više“, zabodem je u pijesak i odlazim proživjeti ostatak života najljepše što mogu.

Manastir Krupa datira iz 1317. godine. U svom dugačkom životu nekoliko puta stradava, bilo od Osmanlijskih osvajača, bilo od domaćih ljudi, no svaki puta biva obnovljen.

Gledam hoću li ugledati nekoga koga bih mogao pitati možemo li zaviriti i u sam manastir. Makar samo u predivno dvorište čiji dio vidim kroz vrata što iz dvorišta vode u crkvu. No nigdje nikoga. Vjerojatno je vrijeme popodnevnog odmora.

Obilazimo samostan s vanjske strane, cijeli taj ambijent izgleda nestvarno lijep, očaravajući.

Ček malo, u sedamdesetak kilometara dva sindroma „ružnog pačeta“? Dosadnjikava vožnjica?

Vrijeme da se krene. Napuštamo manastir Krupu, ali s čvrstom odlukom kako se tu moramo vratiti. Ne samo vratiti, nego dolaziti.

Spuštamo se prema Kaštelu Žegarskom, s lijeve strane puca pogled na Žegarsko polje. Na ulazu u mjesto, stari kameni most preko Zrmanje s pet kamenih svodova, sagrađen 1885.

Pogled na Žegarsko polje

Kameni most preko Zrmanje

Ime Žegar prvi se puta pojavljuje na jednoj zemljopisnoj karti iz prve polovice šesnaestog stoljeća kao ime utvrde na uzvišenju s lijeve strane rijeke.

Kaštel Žegarski danas izgleda poprilično apokaliptično. Tek gdjegdje koja naseljena kuća, ostale prepuštene zubu vremena. Poneki plakat govori kako ipak postoje težnje da se mjestu vrati život, no nekako se bojim da se prije tridesetak godina živalj zauvijek odselio, a sada se poneki od njih, ili njihovi potomci, vraćaju tek kao turisti.

Kaštel Žegarski

Iz Kaštela Žegarskog širokom modernom cestom, na mnogim dionicama širine tri ili četiri kolnička traka, građenom osamdesetih godina prošlog stoljeća, odlazimo prema Obrovcu. Njeni su graditelji imali na umu ubrzati razvoj ovoga kraja, međutim, neki su ljudi imali drugačije planove. Danas je ona samo nijemi svjedok prošlih vremena, tek s neznatnim lokalnim prometom.

Spuštanje u Obrovac je problematično. Oštre serpentine i lancima grubo brušeni asfalt stalno stvaraju osjećaj nelagode i mogućnosti proklizavanja. Ali zato suvozač cijelo vrijeme ima predivan pogled na ruševine utvrde knezova Kurjakovića.

Utvrda knezova Kurnjakovića

Obrovac. Predivan mali gradić na Zrmanji koji uporno želi biti Fenix. Nudi se tu svašta, od raftinga, planinarenja, biciklističkih tura, ali fasade zgrada govore kako to dizanje iz pepela ide jako sporo.

Preko Karina i Smilčića dolazimo u Zemunik Donji. Na ulazu izvor!

Parkiramo, uzimam svoju limenu šalicu i tažimo žeđ!

Izvor u Zemuniku Donjem

Povratak u Diklo, u stvarnost.

I tako, tu vožnju od nekih 145 kilometara, koja u startu počinje kao ružno pače, a čak i prije svoje polovice postaje predivni labud, zaokružujemo jednim crnjakom! Krauthakerovim Merlotom!

Crnjak za kraj

Mapa rute

Ovu rutu s Google Maps kodom možete naći u mom katalogu ruta www.myroutes.net.

Najnoviji

Muškat
2019-09-22
S oblacima i burgerima
2019-09-17
Renesansna bajka u Koprivnici
2019-08-24
Svuda pojdi, doma preko Velebita dojdi
2019-08-10
Buffalo Bill City
2019-08-09

Najčitaniji

U potrazi za Velebitskim Indijancima
2017-08-16
Tu ti je, prijatelju, fizika jako jednostavna
2018-09-25
Riana travelmakerica
2018-01-17
Od Zadra do Zagreba preko Karlobaga
2018-08-17
A zimi, a ljeti
2018-02-17
Pišite mi!   HOME   GASTRONOMIJA   PUTOPISI   RONJENJE   SAVJETI   SLASTICE   TEHNIKA  
Prijenos i objava dijela i cijelog teksta s ovog bloga je moguć samo uz dozvolu autora. Postavljanje linkova na bilo koju adresu iz ovog bloga je moguća bez dozvole autora.